Antonio Smareglia

CACCIA LONTANA – koprodukcija INK Pula i HNK u Varaždinu

Planiranom koprodukcijom dvaju kazališta (Istarsko narodno kazalište Pula i Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu) ostvaruje  se vrijedna  umjetnička  suradnja  koja  će  pružiti  publici nesvakidašnju priliku upoznavanja važnih djela  istarske glazbene  baštine. Riječ je o prvoj operi (diplomskom radu) iznimnog skladatelja Antonia Smareglie čije se djelo revalorizira na pravi način tek posljednjih  dvadesetak godina. Zanimljivo je da se radi o operi koja nije orkestrirana već se izvodi samo uz klavirsku pratnju.

“USTRAJNOST

U djelcu “Daleki lov” poezija i glazba međusobno se natječu u ljupkosti, ukusu i eleganciji. Pjesnik Pozza i maestro Smareglia stvorili su iznimno simpatičnu stvarčicu. Stihovi su dobri, dobro složeni, te pretočeni u vedre slike. Glazba je tečna, melodična, a u isti čas prožeta harmonijom, bogato i ukusno popraćena orkestrom.

Dijelovi se odlikuju odredjenom formom, te time što stoje na vlastitim nogama, s početkom, sredinom i krajem.

Prizoru prethodi efektan orkestralni preludij lovačkoga stila: čini se poput Mendelssohna, ali u svakom slučaju imitacija je dobro napravljena i nije servilna.” FILIPPO FILIPPI

Caccia lontana (Daleki lov) je studentski diplomski rad pulskog skladatelja, napisan pod mentorstvom maestra Franca Faccia u Milanu, praizveden na milanskom Konzervatoriju (Sala del Consevatorio di Milano), 10. kolovoza 1875. Radi se o ljubavnoj sceni Madonne Belle i paža Fiordaliso. Cesare Orselli (2018.) piše da je opera Caccia lontana početak otvaranja ka rafiniranom i fascinantnom Smareglinom skladanju.

Smareglia, Antonio, skladatelj (Pula, 5.V.1854 – Grado kraj Trsta, 15.IV.1929). U Beču je počeo učiti prirodne znanosti, ali se ubrzo odlučio za studij glazbe. U Grazu je privatno učio glasovir, a 1871. otišao je u Milano gdje je (1872–76) studirao na Konzervatoriju (prof. F. Faccio). Tu je upoznao Arriga Boita, Emilia Praga, Alfreda Catalanija i dr. pobornike umj. kruga zvanog Scapigliatura. Oni su 1860–80. težili obnovi tal. umjetnosti i kulture, tražili su jedinstvo različitih umjetnosti, raspravljali o eksperimentiranju novom strukturom i tematikom libreta, opernim načelima R. Wagnera i dr. To ga je navelo da promišlja o novoj vrsti glazb. kazališta. Nakon uspjeha opere Preziosa uglavnom se vezao za izdavačku kuću Lucca, no nju je 1888. kupila njemu nenaklonjena nakladnička kuća Ricordi, koja je, stekavši monopol nad kaz. izvedbama u Italiji, onemogućivala izvedbe njegovih djela u tal. kazalištima. Nakon neuspjeha opere Re Nala (1887) u Veneciji, uništio je njezinu partituru i otputovao iz Italije. Za kratka boravka u Puli radio je na novoj operi (Il Vassallo di Szigeth) i došao u dodir s F. Lehárom. God. 1888–94. boravio je u Beču, gdje je dovršio opere Il Vassallo di Szigeth (1889) i Cornill Schut (1893) za koje je libreta napisao L. Illica. Njihovim je izbedbama postigao međunar. ugled. U njima se nazire evolucija njegova glazb. izraza. Sklonost neprikinutomu orkestralnom tkivu u artikulaciji drame ostvario je postupnim ukidanjem zatvorenih scena, slabljenjem dominacije vokalnih dionica, te sve važnijom ulogom orkestra. U Istru se vratio 1894. i u suradnji s Illicom, koji mu je po uzoru na popularne verističke sadržaje tal. opere predložio sadržaj vezan za Vodnjan, napisao operu Nozze istriane (1895). To je njegova najviše izvođena opera, jedino tekstom bliska glazbeno-scenskomu verizmu, no ugođaj radnje dočaran je lirskim realizmom s prizvukom istar. folklora. U njoj se prepoznaju gl. sastojci njegova glazb. izraza: sklonost prema slobodnom razvijanju i stapanju prizora u logičnom razvoju drame, dramatski značajni lajtmotivi, kromatski pomaci u izražajnosti pjevanih linija, bogata harmonija. God. 1895. odselio se u Trst, gdje je u suradnji s pjesnikom i novinarom S. Bencom skladao posljednje opere: Falena (1897), Oceana (1903) i Abisso (1914). Ta ga je suradnja usmjerila prema novoj zamisli opernoga djela i stvaranju novoga opernoga stila »kazališta poezije«. Osmišljeno najprije u Bencovim libretima, zatim ostvareno Smareglinom glazbom, »kazalište poezije«, temelji se na posebno sugestivnom tekstovnom predlošku u kojem pjesnik ostavlja dodatan prostor glazbi da dočara elemente fantastike, atmosferu slikovitoga i poetskoga, a ne dramsku radnju. U Bencovim se libretima, pisanim pod utjecajem simbolizma i dekadencije fin de sièclea, očituje pjesnikova opčinjenost elementima noći i fantastike (Falena), atmosferom slikovitoga i poetskoga (Oceana), te senzualnim temama (Abissa), a zapostavljaju se dramatski zaplet i potrebe scene. Stihovi Falene, koji odišu unutarnjom dramatikom, omogućili su Smaregli dočaravanje psihološke atmosfere neprekidnim izmjenama melodioznih i deklamacijskih ariosa i dramatskim lajtmotivima. Oceanu je kritika ocijenila navještajem »čisto glazbenoga kazališta«. Izvedena u milanskoj Scali 1903. pod ravnanjem Artura Toscaninija, nedramatičnošću radnje izazvala je i odobravanja i oštre kritike. Slikovitost tekstovnoga predloška utjecala je na glazbeni oblik koji je bliži simfonijskoj pjesmi nego operi. Glazba opere Abisso (praizvedba u Milanu 1914. pod Toscaninijevim ravnanjem) obiluje gustim kontinuiranim simfonizmom, majstorski isprepletenim intenzivnim i profinjenim vokalnim slogom. Nakon neuspjele operacije 1900. zadesila ga je sljepoća. Rad je nastavio diktirajući partiture svojim sinovima ili učenicima. No u tom je razdoblju stvorio najbolja djela. Boravio je u nekoliko gradova (Trst, Venecija, Milano, Fažana), posjetio je Dresden i Beč. Pomagali su mu Toscanini (zaslužan za promoviranje i praizvedbe Oceane i Abisse), F. Lehár (pomogao pri izvedbama Istarske svadbe u Beču 1908), H. Richter, R. Strauss, J. Joyce (neko vrijeme susjed u Trstu) i A. Boito, na čijoj je nedovršenoj operi Nerone počeo raditi zajedno s Toscaninijem, ali je ta suradnja prekinuta nakon prvoga čina. Tal. publika nije prihvaćala njegova djela, koja su odstupala od ukusa i mode tal. opera toga doba (prikazane kroz stvaralaštvo G. Puccinija). U novije doba stručnjaci istražuju i tumače njegov opus, pripremaju se suvremene izvedbe njegovih opera (Oceana u Puli i Zagrebu 2004). »Kazalište poezije« predstavljeno trima posljednjim njegovim operama, nov je pravac u razvoju tal. opere koji je bio povezan s tal. književnošću (posebno G. D’Annunzia), a nastao je na prijelazu iz XIX. u XX.st. pod utjecajem simbolizma.

Lada Duraković

 

Autor teksta / libreto: Giovanni Pozza
Prevoditelj: Boris B. Hrovat

REDATELJ:  Ozren Prohić
SCENOGRAF:  Žorž Draušnik
KOSTIMOGRAFKINJA:  Mirjana Zagorec
SURADNIK ZA SCENSKI POKRET: Zrinka Lukčec Kiko
OBLIKOVATELJ RASVJETE :  Elvis Butković

SCENARISTICA DOKUMENTARNOG FILMA ANTONIO SMAREGLIA: Dina Puhovski
PRODUKCIJA I REŽIJA DOKUMENTARNOG FILMA ANTONIO SMAREGLIA: Droolia UFO (Dražen Krešić  i Julia Klier)

Asistent kostimografkinje: Mladen Jarneić Grof Erdödy

Premijera 22. studenoga 2018.

Galerija

Ansambl predstave

DIRIGENT I GLAZBENA PRATNJA……………………………………………………………Stjepan Vuger

MADONNA BELLA……………………………………………………………………… Jelena Štefanić (sopran)

FIORDALISO………………………………………………………………………. Sofije Cingula (mezzosopran)