Zadnje novosti...
Uvjeti korištenja i pravila privatnosti
© Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu

Emmerich Kálmán: Grofica Marica

07

srpanj

Dirigenti: Igor Vlajnić, Darijan Ivezić
Redatelj i koreograf: Dejan Jakovljević
Kostimograf: Mladen Jerneić Grof Erdödy
Scenografkinja: Marta Crnobrnja
Oblikovatelji svjetla: Siniša Keretić i Rajko Vugrinec
Oblikovatelj video projekcija: Miran Brautović
Koreografkinja baleta: Vlasta Rittig
Zbor pripremili: Blanka Tkalčić
Korepetitori: Helena Borović i David Vuković

Inspicijent: Vedran Dervenkar

Premijera 23. rujna 2023.

Ansambl predstave

Grofica Marica: Lidija Horvat Dunjko, Tanja Ruždjak
Knez Morescu, Dragomir Populescu: Nenad Tudaković, Zvonimir Ivanović
Barun Koloman Župan: Ronald Braus
Grof Tassilo Endrödy – Wittenburg: Siniša Galović, Matic Zakonjšek, Igor Krišto
Liza: Irma Dragičević, Blanka Tkalčić
Karl Stephan Liebenberg: Dorian Stipčić
Kneginja Božena Cuddenstein zu Chlumetz: Beti Lučić
Wurzinger: Marinko Leš
Čekko: Zvonimir Ivanović, Dejan Jakovljević
Manja: Blanka Tkalčić
Primaš Pišta: Petar Mumlek

Zbor učenika odjela za solopjevanje Glazbene škole u Varaždinu

Lucija Kovinčić
Dino Sabati
Eva Osonjački
Gabrijel Barjaktarević
Ivona Borak
Lana Stanković Vrček
Nadja Miolčić
Noa Magdalenić
Ozren Pevec
Pavao Mrazek
Rea Sabol
Tara Vidović
Viktorija Brezarić

Plešu polaznice Udruge klasičnog baleta Vindija

Ema Nađ, Ivana HorvatiĆ, Kaja Zavrtnik, Dora Angelovski, Mia Pahek, Laura Božić, Nika Belaj, Laura Plantak, Matilda Turkalj

Komorni orkestar:

Vanja Jerković, 1. violina
Ariana Škrinjar, 2. violina
Danijel Rusec, viola
Matej Ilčić, violončelo
Vinko Vujec, kontrabas

Karla Križanić flauta
Anamari Dragičević :oboa
Josipa Skerbić: klarinet
Goran Juras/ Vladimira Horvat- Čolić:fagot
Fran Povijač :horna
Marko Mumlek: truba
Helena Borović: klavir

Koprodukcija s Operom b.b.

Kažu da ne prođe ni minuta a da se negdje na svijetu ne začuje glazba Emmericha Imrea Kalmana, bilo s pozornice ili televizije, radia, nekog gala koncerta. Kad je Kalman bio sasvim mali, sakrio bi se pod obiteljskim klavirom i slušao nadarenu sestru Vilmu kako vježba. Kalmanova majka, rođena u Varaždinu, u židovskoj obitelji, u roditeljskoj kući naučila je svirati klavir. Još kao četverogodišnje dijete, motao bi se uvijek u blizini i kad bi virtuozni violinist Ferenc Liedl za ljetnog razdoblja iznajmljivao sobu kod Kalmanovih, ne bi li u miru vježbao za koncerte u budimpeštanskoj operi i filharmoniji. Mali je Kalman mogao otpjevati melodiju čitave Lisztove Druge Mađarske simfonije, što je violinista impresioniralo. Sa šesnaest je godina od vlastite ušteđevine kupio klavir. Iako ga je otac prisiljavao da upiše Pravni fakultet, nije se želio odvojiti od glazbe i konačno će potajno od roditelja položiti ispit kojim će biti primljen na Glazbenu akademiju. Po diplomi posvetio se pisanju klasičnih muzičkih djela, ali ogorčen odbijanjem kod izdavača i pritiskom životnih okolnosti upustio se u skladanje u “neozbiljnom” žanru operete, kojom će otad pokoriti publiku od Austrije do Australije, dok bi nerijetko cijeli grad slijedećeg jutra pjevušio premijerne glazbene brojeve. Taj trijumfalni pohod kao da ni svjetski rat nije mogao spriječiti, 1944. godine “Grofica Marica” bila je izvedena čak i na finskom frontu, pred publikom od 8000 vojnika koji tko zna koliko nisu dobili odsustvo s fronta, donoseći dašak radosti trenutka i optimizma nad životom.

“Grofica Marica” njegovo je publici vjerojatno najomiljenije djelo. Premijerno je izvedena 1924.godine u Beču, uz 374 reprizne izvedbe, postavši jednim od najvećih kazališnih hitova u Beču, a gotovo svaki glazbeni broj munjevito je postajao hit. Praćena klasičnim elementima operetne naracije poput zamjene identiteta, postojanja romantičnog para, motiva ljubavi i očajanja, u okviru nekoliko godina “Groficu  Maricu” postavila je svaka svjetska kazališna prijestolnica. Nositelj radnje je romantični duo grofice Marice i grofa Tassila (soprano i tenor), a zbivanja pokreće i komički duo (soprano i tenor) praćen plejadom raznolikih komičnih i ozbiljnih pomoćnih karaktera. Glazbeno, romantični duo kreće se u romantičnom repertoaru teških orkestracija i ekstremnih vokalnih zahtjeva visokog raspona soprana te koloraturnih soprana, kao i iznimmo visokog raspona za tenor.

Centralni romantični par okosnica je zapleta formulaičnog tipa: žena i muškarac se zaljube, žena i muškarac se odvoje uslijed nesporazuma ili prepreke, žena i muškarac se ujedinjuju. Podzaplet nosi komički duo, najčešće ga čujemo u formi dueta (Zsupan i Lisa), glazbeno je laganiji i živahniji, svjetlijeg glasa soubrette soprana i karakternog tenora ili baritona, a poziva na ples. Finale činova u kompoziciji “Grofice Marice” potencirano je Kalmanovim inovativnim korištenjem ne samo uobičajenih repriznih, već i uvođenjem novih muzičkih brojeva koji nadograđuju i razvijaju karaktere i situacije, nadilazeći postojeću tehniku operetnog žanra. Finale prvog čina tako uključuje velike ansambl numere i jednu od najpoznatijih Kalmanovih solo arija, Tassilovu, “Komm Zigany”. Negdje na sredini linije zapleta, Kalman uvodi situaciju “predstave u predstavi”, u kojoj gosti na grofičinoj zabavi uprizoruju varijetetsko kabaretski program. Ta situacija odražava stil i utecaj predratnih budimpeštanskih klubova, gdje je vladala atmosfera poput one poznatog Fossovog filma još dugo nakon što su berlinski bili primorani na zatvaranje, stvorivši jednu ekstravagantnu stilsku formu u kojoj se spajaju burleska, kan kan, džez i mađarski narodni ples. Inovativni glazbeni stil koji uvodi Kalman, prati i traženje novog stila u izvedbi operete, dok narativna linija unosi aktualnost u spoju s nostalgijom. Deklasirani heroj Tassilo koji je izgubio svoje bogatstvo, radeći da zaradi za svakodnevni život sasvim je novi heroj u registru operetnih likova, s kojim se publika stjecajem trenutnih društvenih okolnosti mogla identificirati. Ove inovativne tendencije sretno su dovele do prepoznavanja internacionalne publike u svim dijelovima svijeta. Iako neposredni uspjeh opereti donosi priča, ali trajni uspjeh leži u glazbi. Tu je Kalman najpoznatiji po melodiji čardaša, mada su valceri vezani za romantične duete glavnih junaka u srži svih njegovih kompozicija. No Kalmanovi valceri uvijek imaju melankolički karakter i to je ono što ih čini jedinstvenima, unoseći pritajeni osjećaj gubitka. Kalman je najveći melankolik među operetnim autorima, čiji je osobni život često bivao u oštroj suprotnosti lakoći operetnog univerzuma. Iako će naslovni junaci bez iznimke pobijediti sve prepreke na putu do sreće u skladu sa zakonitostima žanra, Kalman je u njihov put do sretnog svršetka ugradio zeitgeist element, duh vremena ušao je u vječno pjenušavi svijet operete, proizvodeći dramsku napetost između ubrzane i euforične energije trenutka (sreće) i prikrivenog tinjajućeg osjećaja gubitka. Istovremeno, glazbeno je Kalman čitavog života osjećao veliku povezanost s ciganskom glazbom. Mada je u općoj percepciji to mađarska ciganska glazba, na Kalmana je veći utjecaj izvršila rumunjska ciganska glazba od mađarske, koju je držao već dovoljno standardnom elementom visoke kulture u glazbenoj praksi. Taj rumunjski utjecaj prati se i u narativnoj liniji, grofičino porijeklo je rumunjsko, kao i porijeklo glavnog rivala grofa Tassila. Moglo bi se i kazati da iako, narativno, na kraju pobjeđuje stari austrougarski duh, glazbeno pobjeđuje rumunjska ciganska glazba.

Premda je opereta često promatrana kao zastarjela i u vremenu zatvorena statična forma, čitav Kalmanov opus autorski iskazuje kontinuirano iskoračivanje iz zatvorenosti svijeta operete i traženje novih načina kojima bi pobudio interes publike. U potrazi za dobrom mjerom novog, inovativnog izraza nalazio je inspiraciju i u džezu, te kasnije i drugim elementima američke kulture. Njegov je opus djeluje kao zajednička pustolovina stare i nove plesne glazbe, jer opereta je neizostavno uvijek i poziv na ples. Grofica Marica, nastala između dva rata, sjedinjuje najbolje od bečke operetne tradicije i mađarskih vatrenih ritmova, ali uključuje i američke utjecaje, pa se tu uz valcere i čardaš nalaze i foxtrot i shimmy.

Publika je obožavala Kalmanov talent da u nerazdruživo blisko jedinstvo sastavi spektakl i momentalno pjevne melodije. Na strani spektakla ostavio je niz uporišnih točaka tzv. srebrne bečke operete kao i zlatnog doba Hollywooda. Glazbeno, iznimnog talenta za sintetiziranje utjecaja poput plesova i instrumenata rodne Mađarske, glazbe bečkih valcera, popularnih marševa, glazbenih idioma u nastajanju (džez, shimmy, foxtrot), bio je ljubitelj bogate orkestracije, koristeći kompletni zvučni potencijal orkestra te nerijetko dodajući instrumente koji se rijetko nalaze u operetnom inventariju.

Iznimno svestran i talentiran kompozitor, u najširoj percepciji slovi ipak kao kralj čardaša. Jedan od najpoznatijih izvanrednih čardaša Kalmanovog opusa svakako je arija naslovne junakinje koju izvodi u finalu prvog čina.

Kada je “Grofica Marica” bila premijerno izvedena, izvedba je trajala oko šest i pol sati jer su se, u skladu s praksom tog vremena, zbog oduševljenja publike neprestano ponavljale već izvedene točke. Zsupánovom iznimno popularnom arijom, “Komm mit nach Varasdin”, Varaždin je trajno postao dio Maričine svjetske ostavštine, kao što je i Marica ugrađena u živući kulturni i povijesni identitet Varaždina.

Vesna Đikanović