FRAGMENTI DJETINJSTVA
Nikada nitko u hrvatskoj književnosti nije sa toliko hrabrosti, literarne prodornosti i samozatajnog razumijevanja opisao pakao vlastitog djetinjstva kao šezdesetgodišnja Zagorka u „Kamenu na cesti“. Te stranice spadaju među najbolje stranice njezine proze, a neću pretjerati kažem li da neke od njih idu u antologijske stranice hrvatske književnosti uopće.
Stanko Lasić, Književni počeci Marije Jurić Zagorke, Znanje, 1986.
Iako je nastao tridesetih godina prošlog stoljeća¹, dugo prije nego što je pojam autofikcije ušao u književnu teoriju, roman Kamen na cesti u velikoj mjeri anticipira autofikcionalni diskurs kojim je fascinirana suvremena književnost. Roman nosi sva njegova ključna obilježja: autorica koristi vlastiti život kao književni materijal, protagonistica je očito modelirana prema njoj samoj, ali naracija pritom ostaje fikcionalna i roman je pisan u trećem licu, granica između zbiljskog i izmišljenog neprestano je porozna i ne možemo sa sigurnošću znati što je u liku Mirjane faktografska istina, a što književna konstrukcija. No emocionalna istina nepogrešivo se prepoznaje — iznimno je intenzivna i jasno svjedoči da, pišući o liku, autorica zapravo piše o sebi, samo u trećem licu. Taj je emocionalni intenzitet osobito prodoran u prvom dijelu romana u kojem se opisuje Mirjanino/Zagorkino djetinjstvo od njezine četvrte do dvanaeste godine života, koji je građa ove dramatizacije. Postupak dramatizacije oslanja se upravo na autofikcionalnu fluidnost odnosa autora i lika. Na sceni pratimo odraslu Zagorku koja čas pripovijeda o maloj Mirjani, djevojčici koja je ujedno i mala Zagorka, a čas ulazi u njezinu ulogu i postaje ona. Baveći se Mirjaninim djetinjstvom, Zagorka se prisjeća vlastitoga djetinjstva i vraća traumatskim događajima koji su je oblikovali. No u te bolne prostore ne ulazi izravno, nego posredno, kroz lik, Mirjana tako postaje svojevrsni medij između autorice i njezina iskustva. Zagorka sebe razdvaja na onu koja piše i onu o kojoj piše, kao da joj je upravo ta distanca potrebna kako bi mogla prodrijeti što dublje u vlastitu traumu. Čini mi se da Zagorki povratak u najranije i najbolnije slojeve djetinjeg iskustva postaje moguć tek kroz književno posredovanje i stvaranje lika Mirjane.
¹Roman Kamen na cesti izlazio je od 1932. do 1934. u Ženskom listu pod naslovom Na cesti. Roman jedne spisateljice, a godine 1938. tiskan je kao samostalna knjiga.
Dinamika njezine primarne obitelji destruktivna je za dijete, Mirjana/Zagorka odrasta u ratnoj zoni između emocionalno distanciranog i često fizički odsutnog oca i psihički nestabilne majke čija je patologija obilježena narcisoidnom ljubomorom. Mirjana je prepuštena fizičkom i emocionalnom zlostavljanju te nesretne žene, koja istodobno u Mirjanu projecira ljutnju prema svom mužu kao da je djevojčica njegov produžetak, i od nje traži da ju spasi i zaštiti. Roditeljske figure Mirjana/Zagorka traži izvan svog obiteljskog doma. Odluka da se dramatizacija (predstava) ograniči samo na taj rani period donesena je iz nekoliko razloga. U Mirjaninom/Zagorkinom djetinjstvu prepoznaju se gotovo svi obrasci koji će obilježiti njezin kasniji život, djetinjstvo u tom smislu ne djeluje kao tek uvod u kasniju biografiju, nego kao njezina matrica – fragment ovdje zastupa cjelinu. Sve što će se poslije razviti u javnoj, profesionalnoj i intimnoj sferi Zagorkina života ovdje već postoji u zametku, vidljivi su svi temeljni sukobi iz kojih će se oblikovati i spisateljica i žena: sukob između ženskog glasa i patrijarhalnog autoriteta, između potrebe za slobodom i društvene prisile, između unutarnjeg života i zahtjeva okoline. Pisanje se pritom pojavljuje kao jedini prostor u kojem subjekt može preživjeti vlastitu fragmentiranost i uspostaviti osjećaj identiteta, kontinuiteta sebe. Pisanje postaje Zagorkin poziv i sredstvo preživljavanja, njezin spas. Takav obrazac nije specifičan samo za Zagorku. Povijest književnosti i umjetnosti puna je autorica i autora koji su upravo iz iskustva rane traume, emocionalne deprivacije ili osjećaja nepripadanja razvili snažan stvaralački impuls, kao što i mnoge biografije uspješnih ljudi iz drugih područja skrivaju teška traumatska djetinjstva, odrastanje unutar jako poremećenog, disfunkcionalnog roditeljskog odnosa. Ova predstava želi pomoću Zagorkinog glasa dati glas takvoj djeci, zlostavljanoj i manipuliranoj od strane onih koji bi im trebali biti sigurnost i zaštita.
Lada Kaštelan
