Svečano otvorenje sezone 2026.
Boris Papandopulo, Hrvatska misa
Povodom 120 godina rođenja Borisa Papandopula                           

21. travnja 2026. u 19,30 sati, Velika koncertna dvorana

Zbor Hrvatske radiotelevizije; Darija Auguštan, sopran; Martina Gojčeta Silić, mezzosopran; Stjepan Franetović, tenor; Robert Kolar, bariton; Tomislav Fačini, dirigent

Boris Papandopulo

Hrvatska misa u d-molu, op 86 za mješoviti zbor, sopran, alt, tenor i bariton solo a cappella

Gospode, pomiluj
Slava
Vjerovanje
Svet
Blagosloven
Jaganjče Božji

 „Repertoarno djelo… to bi Papandopulova Hrvatska misa morala biti Zboru HRT-a.

Nešto što se jednom probom može obnoviti i izvesti u bilo kojoj prigodi. Upravo smo s tom namisli i odlučili obnoviti Misu, izvesti je na lijepoj, za hrvatske okolnosti opsežnoj i važnoj turneji, pa zatim i snimiti.“

Zapisao je to maestro Tomislav Fačini u svojemu tekstu za knjižicu albuma Boris Papandopulo: Hrvatska misa. Njegove riječi su se i obistinile. Album je objavljen 2022. godine, a Zbor HRT-a sa solistima Darijom Auguštan, Martinom Gojčetom Silić, Stjepanom Franetovićem i Robertom Kolarom Papandopulovu je Hrvatsku misu do tada već izveo pet puta: 2021. u Kneževu dvoru na Dubrovačkim ljetnim igrama, crkvi sv. Krševana u Zadru na Glazbenim večerima u sv. Donatu, crkvi Uznesenja Marijina u Osoru na Osorskim glazbenim večerima, crkvi Bezgrješna Srca Marijina na zagrebačkom Jordanovcu u ciklusu Sfumato (u pandemijskim uvjetima) te 2022. u katedrali Presvetog Srca Isusovog u Sarajevu. Izvedbom u Hrvatskom domu u Splitu 13. listopada 2022. godine promoviran je album te otvorena tamošnja nova koncertna sezona. Album je osvojio dvije nagrade Porin, u kategorijama „najbolji album klasične glazbe“ i „najbolja produkcija klasične glazbe“ (producent: Vjekoslav Nježić).

Ako ne ranije, tada više nije bilo dvojbe da je riječ o jednom od najuspješnijih i najdugovječnijih koncertno-diskografskih pothvata Zbora HRT-a, uzornom projektu u smislu kontinuiteta i dosljednosti pripreme i realizacije te iznad svega plasmana jednog remek-djela hrvatskog skladatelja pred publiku i slušatelje.

„Poslije svega, onkraj rezervi, briga, analize i fascinacije, ostaje najjači argument kvalitete, ljepote i repertoarnosti Mise – a to je reakcija publike. Na svakom koncertu, neovisno o decibelima i dimenziji, ono što treperi u prostoru nakon izvedbe jest fenomen doživljaja i uzdignuća svih koji su prisustvovali misteriju davanja i primanja onoga što je i sam skladatelj primio, i sam izmaštao“, zaključuje maestro Fačini u spomenutom tekstu, što su daljnje izvedbe – u katedrali sv. Jakova u Šibeniku 2023., te u katedrali sv. Vida u Rijeci i crkvi Presvetog Trojstva u Slavonskom Brodu 2024. (uz ponešto solističkih alternacija) – samo potvrdile i učvrstile. Ne treba sumnjati da će tako biti i s večerašnjom izvedbom u ciklusu Sfumato u koji se Misa vraća u punom koncertnom sjaju, kao i onima koje će se tek dogoditi.

Hrvatska misa Borisa Papandopula (1906. – 1991.) monumentalno je djelo za zbor a cappella i četiri solista, čiju šesterostavačnu koncepciju ponajprije određuje tekst standardnog misnog ordinarija na hrvatskom jeziku, a skladatelj je oblikuje gotovo konvencionalno, no dramaturški istančano, nizanjem odlomaka, većih i manjih solističkih i zborskih točaka. Vješto spajajući tradicijski i umjetnički izričaj, stvara raskošno višeglasje koje katkad obuhvaća i dvanaest glasova, a harmonijskim rješenjima, naglim modulacijama te promjenama metra podsjeća na osebujnost vlastitog rukopisa unutar mahom homofonih i dijatonskih izbora, koji na neki način potvrđuju sadržaj naznačen naslovom.

„…želio sam osobito opet istaknuti, da je hrvatska zborna glazba pretežnim dijelom a cappella pjevanje. Naš narod pjeva bez instrumentalne pratnje, a poznata je činjenica da je baš takav način pjevanja za Hrvate karakterističan. (…) Osnovni ugođaj moje Hrvatske mise je duboko religiozan i ozbiljan što već proizlazi iz izbora samog tonaliteta skladbe (d-moll). Taj je tonalitet – uz malo iznimaka – jedinstveno i dosljedno proveden kroz čitavo djelo. (…) Moje je skromno mišljenje, da je ova Hrvatska misa po svojoj glazbenoj i idejnoj koncepciji skladana na svoj poseban i individualan način i da će ona pridonijeti, makar maleni kamičak, u izgradnji naše vokalne, a osobito duhovne glazbene literature“, zapisao je Papandopulo u programskoj knjižici tiskanoj uz praizvedbu priređenu 1. travnja 1942. godine u Hrvatskom glazbenom zavodu kada je sam dirigirao Hrvatskim pjevačkim društvom Kolo.

U istome je tekstu otkrio da je trogodišnji boravak u Splitu (1935.-1938.) bio presudan za formiranje njegovih pogleda na našu duhovnu glazbu: „U onom romantičnom i za mene nezaboravnom okolišu imao sam mnogo prilike upoznati originalno i izvorno dalmatinsko crkveno pučko pjevanje. Upoznao sam stare i iskonske crkvene običaje, koji dandanas žive u onome dijelu našega naroda. Usmenom predajom sačuvala se na mnogim mjestima iskonska ona crkvena pučka popijevka u koju sam se produbljivao, koja me je upravo zanijela i koja me je nadahnula za mnoga duhovna glazbena djela. Ta su djela radi originalnosti svojih motiva svratila na sebe pozornost i najveću pažnju.ˮ

No uza staroslavensku i glagoljašku tradiciju, razotkrivaju se i utjecaji istočne pravoslavne crkvene glazbe i načina pjevanja; Papandopulo nije skrivao svoju fascinaciju ruskim majstorima i, primjerice, Liturgijom sv. Jovana Zlatoustog Stevana Mokranjca, što se, uz ostalo, ogleda i u monumentalnosti Mise.

Božidar Širola u tekstu Hrvatska umjetnička duhovna glazba (Sv. Cecilija, 1942.) upućuje na činjenicu da je Hrvatska misa „ozbiljno djelo velikog opsega te nikako nije namijenjeno izvedbi za vrijeme bogoslužja. Preveliki su pojedini stavci, preopsežni u trajanju, a ne odgovara liturgijskim propisima niti način iskorišćavanja teksta u pojedinim stavcima.ˮ No, ističe i da prikladnost Mise za bogoslužje Papandopulu nije niti bila namjera, „već je htio stvoriti efektno djelo, u kom se može pokazati najraznovrsnije značajke reproduktivne zborne umjetnosti; izvedbom ovakvog djela može pjevački zbor uistinu pokazati sve što zna, a mora vrlo mnogo znati: skoro koliko i solisti. (…) Ovako opsežnog djela u području hrvatske zborne a cappella literature s potpunim liturgijski tekstom mise još nije bilo. Papandopulo je stvorio opsežno djelo gotovo oratorijskih osobina.ˮ

Praizvedba Hrvatske mise bila je dio obilježavanja 80. obljetnica Kola, a do sljedeće izvedbe proći će više od četrdeset godina. Razloge za to možemo tražiti u promjeni društveno-političkih okolnosti nakon Drugoga svjetskog rata, raspuštanju Kola 1948. ili pak u Papandopulovim novim životnim i stvaralačkim pravcima.

Zašto se tek 1983. ponovno izvelo djelo koje suvremena hrvatska muzikologija ubraja među antologijska ostvarenja hrvatske sakralne glazbe, Papandopulo je pokušao objasniti zahtjevnošću Mise i manjkom zborova koji bi je mogli izvoditi te zagubljenošću partiture. Pritom zbunjuje činjenica da se Misa pripremala za izvedbu u Splitu 12. veljače 1972., u sezoni splitskog Hrvatskog narodnog kazališta, što znači da je partitura postojala, no „kad se politika uplete u kulturu, uvijek sve svrši lošeˮ (Ivan Bošković, 1991.)

Kada je napokon ostvarena prva poslijeratna izvedba, 17. srpnja 1983. u crkvi Male braće, u sklopu Dubrovačkih ljetnih igara, djelo je predstavljeno pod nazivom Misa u d-molu, no već 19. rujna iste godine pod punim je nazivom izvedeno u Zagrebu, u crkvi sv. Katarine, uz sudjelovanje istih izvođača (Akademski zbor Ivan Goran Kovačić; dirigent Vladimir Kranjčević; solisti: Nada Ruždjak, Marija Klasić, Zrinko Sočo, Vladimir Ruždjak). Tom je prigodom predstavljena i gramofonska ploča u izdanju Jugotona. U tisku se izvještavalo o prepunoj crkvi, burnim aplauzima i začas rasprodanoj nakladi ploče pripremljenoj za tu prigodu. Isti je sastav Misu izveo još nekoliko puta do kraja godine i tijekom 1984.

Konačnu revitalizaciju djelo je dočekalo devedesetih godina prošloga stoljeća s (ponovnom) promjenom društveno-političke situacije. Počevši od 1993., izvodili su ga Akademski zbor Ivan Goran Kovačić, Zbor opere splitskog Hrvatskog narodnog kazališta, Slovenski komorni zbor, pod vodstvima Saše Britvića, Vjekoslava Šuteja, Vladimira Kranjčevića, Luke Vukšića… Na svoj ga je program, tijekom gostovanja u Zagrebu 2012., uvrstio i glasoviti Zbor Ruske državne kapele na čelu s Valerijem Poljanskim.

Zbor HRT-a Misu je prvi put izveo 2004. godine u svojemu ciklusu Sfumato u Muzeju Mimara, pod ravnanjem Tončija Bilića. Danas, dvadeset godina nakon što je ušla na repertoar Zbora HRT-a, Hrvatska misa dio je njegova identiteta, ili riječima maestra Fačinija: „Papandopulo nas je natjerao da s novim elanom ustrajemo u onome na čemu stalno radimo“.

Ana Vidić

Zbor Hrvatske radiotelevizije osnovan je 1941. godine za potrebe tadašnjega radijskog programa. Djelujući najprije kao komorni ansambl, s vremenom je prerastao u prvi veliki profesionalni zbor u Hrvatskoj. Od samih početaka Zbor HRT-a, koji taj naziv nosi od 1991. godine, nastupao je i samostalno i uz Simfonijski orkestar HRT-a. Izvodeći širok repertoar, od renesansne do suvremene glazbe, a cappella i uz instrumentalnu pratnju, iskazuje iznimnu svestranost, koja mu je donijela gostovanja diljem Europe te suradnje s istaknutim dirigentima i skladateljima. Među njima je i Igor Kuljerić, čije su stvaralaštvo i dugogodišnje vodstvo ostavili snažan trag i čije su skladbe danas trajni dio repertoara Zbora. Kao šefovi dirigenti, Zbor su predvodili i Slavko Zlatić, Sergije Rainis, Vladimir Kranjčević te Tonči Bilić na čiji je poticaj, 1998. godine, pokrenut samostalni pretplatnički ciklus Sfumato u sklopu kojega su premijerno predstavljene mnoge skladbe hrvatskih autora i antologijski zborski opusi iz svjetske baštine. Na inicijativu maestra Bilića, Zbor HRT-a primljen je 2016. u udruženje najuglednijih europskih komornih zborova Tenso. Diskografska ostvarenja čine hvaljena i nagrađivana izdanja; među novijima su opere Ljubav i zloba i Porin Vatroslava Lisinskog te Nikola Šubić Zrinjski Ivana pl. Zajca, kao i albumi Mir, zlato, tamjan, Vatroslav Lisinski: Zborovi i popijevke te Nebo i zemlja Tomasa Cecchinija. Uz soliste i Orkestar Minhenskog radija pod ravnanjem Ivana Repušića, Zbor je 2019. godine sudjelovao u izvedbi opere Ero s onoga svijeta Jakova Gotovca u Münchenu. Snimka je objavljena u izdanju cpo i BR-Klassik. Od sezone 2017./2018. šef dirigent Zbora HRT-a je Tomislav Fačini.

Tomislav Fačini (Zagreb, 1975.) studij dirigiranja završio je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu cum laude. Dobitnik je druge i posebne nagrade na Međunarodnom natjecanju dirigenata Antonio Pedrotti u Trentu. Usavršavao se na Akademiji Hans Swarowsky u Milanu te na Visokoj glazbenoj školi u Karlsruheu. Vodio je Oratorijski zbor crkve sv. Marka, bio šef dirigent Orkestra Hrvatske vojske, umjetnički ravnatelj Glazbenih večeri u sv. Donatu u Zadru te glavni dirigent Dubrovačkoga simfonijskog orkestra. Od sezone 2017./2018. preuzima umjetničko vodstvo Zbora HRT-a, uz cikluse Sfumato i Kanconijer. Pomoćnik je intendantice Dubrovačkih ljetnih igara za glazbeni program te umjetnički voditelj ansambla Antiphonus. Redoviti je profesor na Odsjeku za dirigiranjе, harfu i udaraljke Muzičke akademije u Zagrebu. Dirigentsku djelatnost razvija podjednako na koncertnim i opernim pozornicama. Ostvario je više prvih suvremenih izvedbi hrvatskih starih majstora i praizveo mnoga nova djela promičući hrvatsku glazbu. Nastupa s mnogim hrvatskim ansamblima, a sa simfonijskim orkestrima HRT-a i RTV Slovenije ostvario je i snimke za nosače zvuka, film i fonoarhive. Uz dirigiranjе, bavi se skladanjem i aranžiranjem.

Darija Auguštan (Zagreb, 1996.) diplomirala je solo pjevanje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi Snježane Bujanović-Stanislav. Nakon niza zapaženih nastupa u produkcijama Muzičke akademije, 2019. debitirala je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu u ulozi Prve dame u Čarobnoj fruli W. A. Mozarta te u Zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija u ulozi grofice Marice u istoimenoj opereti E. Kálmána. Slijedili su nastupi u nacionalnim kazalištima u Rijeci, Varaždinu, Zagrebu te u Teatro Olimpico u Vicenzi. Solistički je nastupala sa Zagrebačkom filharmonijom, Simfonijskim orkestrom i Zborom HRT-a te surađivala s dirigentima kao što su Mladen Tarbuk, Tomislav Fačini, Uroš Lajovic, Franz Anton Krager, Nikša Bareza, Marcelo Motadelli, Valentin Egel, Darijan Ivezić, Luka Vukšić, Luca Oberti. Dobitnica je mnogobrojnih nagrada na državnim i međunarodnim natjecanjima, među kojima su posebna nagrada Zaklade Renata Tebaldi na natjecanju Tullio Serafin u Italiji te prva nagrada na natjecanju Mikuláš Schneider-Trnavský u Slovačkoj.

Martina Gojčeta Silić (Zagreb, 1972.) debitirala je na koncertnoj pozornici 1995. uz Zagrebačku filharmoniju pod ravnanjem Kazushija Ona (Requiem W. A. Mozarta). Od tada redovito nastupa solistički sa Zagrebačkom filharmonijom, Zborom i Simfonijskim orkestrom HRT-a, Cantus Ansamblom, Hrvatskim baroknim ansamblom, Varaždinskim komornim orkestrom, Zagrebačkim solistima i dr. te je surađivala ili surađuje s dirigentima kao što su Dmitrij Kitajenko, Valerij Gergijev, Leopold Hager, Daniele Callegari, Milan Horvat, Nikša Bareza, Pavle Dešpalj, Vladimir Kranjčević, Vjekoslav Šutej, Ivan Repušić, Ivo Lipanović, Tonči Bilić, Enrico Dindo. Izvodi glazbu raznih stilskih razdoblja i redovito gostuje na festivalima kao što su Glazbene večeri u sv. Donatu, Varaždinske barokne večeri, Muzički biennale Zagreb, Glazbena tribina HDS-a. Od 1997. u ulozi Julije u Komornom triju Olje Jelaska prisutna je i na opernoj sceni. Dobitnica je niza nagrada. Zaposlena je kao izvanredna profesorica na Odsjeku za solo pjevanje Muzičke akademije u Zagrebu.

Stjepan Franetović (Stari Grad, 1974.) prvak je Opere Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Diplomirao je pjevanje na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji u klasi Miljenke Grđan. Nastupao je, uz ostalo, kao Cavaradossi u Puccinijevoj Tosci, Lenski u operi Evgenij Onjegin P. I. Čajkovskog, Rodolfo u Puccinijevoj operi La Bohème, Vojvoda od Mantove u Verdijevu Rigolettu, Nemorino u Donizettijevu Ljubavnom napitku, Rinuccio u Puccinijevoj operi Gianni Schicchi, Florville u Rossinijevu Il signor Bruschino, Alfred u Straussovu Šišmišu, Juranić i Sokolović u Zajčevu Nikoli Šubiću Zrinjskom, Mića u Gotovčevu Eru s onoga svijeta, Tonči u Tijardovićevu Spli’skom akvarelu, Števa u Janáčekovoj Jenůfi, Janko u Smetaninoj Prodanoj nevjesti, Monostatos u Mozartovoj Čarobnoj fruli i Arbace u Idomeneu. Za doprinos u operi Marco Polo Tana Duna 2001. godine nominiran je za Nagradu hrvatskog glumišta. Kao koncertni solist nastupao je sa Zagrebačkom filharmonijom, Cantus Ansamblom, ansamblom Dialogos, Jazz orkestrom HRT-a, Dubrovačkim simfonijskim orkestrom, zborom Palma i dr. Član je Faroskih kantadura iz Staroga Grada te klape Jelsa.

Robert Kolar (Rijeka, 1969.) studij solo pjevanja završio je 1996. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi Zdenke Žabčić-Hesky. Od 1992. aktivan je kao član Zagrebačkog opernog studija, a 1993. debitirao je u Zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija u ulozi Eneje u operi Didona i Eneja H. Purcella. Usavršavao se kod Dunje Vejzović (kazalište VERO) te na majstorskim tečajevima Nelli Manuilenko i Alessandra Svaba. Godine 1997. postaje solist, a 2016. prvak Opere Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci. Nastupa i u opernim kućama u Zagrebu, Splitu, Varaždinu, kao i na drugim domaćim i inozemnim pozornicama. Na svojemu repertoaru ima više od četrdeset opernih naslova/uloga, među kojima su Seviljski brijač (Figaro), Ero s onoga svijeta (Mlinar Sima), Adriana Lecouvreur (Michonnet), Nabucco (Nabucco), La Traviata (Germont), Rigoletto (Rigoletto), Falstaff (Ford), Evgenij Onjegin (Onjegin), Cavalleria rusticana (Alfio), Nikola Šubić Zrinjski (Zrinjski). Kao solist surađivao je sa svim vodećim ansamblima u Hrvatskoj te istaknutim dirigentima. Dobitnik je nagrade Milan Pichler HNK Ivana pl. Zajca za ulogu Michonneta za koju je nominiran i za Nagradu hrvatskog glumišta.

Boris Papandopulo i Hrvatska misa

„Pokazao je silan talent, silan napredak. Velika ga budućnost čeka!“ Tako je za Borisa Papandopula (Bad Honnef am Rhein, 1906. – Zagreb, 1991.) predvidio Blagoje Bersa, njegov profesor s Muzičke akademije u Zagrebu i skladatelj čije su europsko iskustvo i obrazovanost imali dalekosežan utjecaj na hrvatski glazbeni život. Bersa je tu opasku zapisao u svoj dnevnik početkom 1930., samo pola godine nakon što je Papandopulo kod njega s odličnim uspjehom diplomirao kompoziciju. Smatrao ga je, kako je naznačio u jednoj ranijoj bilješci, jednim od svojih najboljih učenika. Kao mladi skladatelj koji iznimno obećava Papandopulo je bio prepoznat i u Beču, gdje je studirao dirigiranjе i gdje mu je u Musikvereinu 1928. godine praizvedena kantata Slavoslovije (Laudamus). Bio je to njegov prvi veći skladateljski uspjeh i zacijelo poticaj za daljnje usmjeravanje prema skladateljskom pozivu.

Jednako poticajno bilo je Papandopulovo odrastanje u umjetničkoj obitelji usko povezanoj s glazbom i kazalištem: majka mu bila je proslavljena sopranistica Maja Strozzi, a baka Marija Ružička-Strozzi i ujak Tito Strozzi ostavili su snažan pečat u hrvatskom kazalištu. Otac, ruski plemić grčkog podrijetla Konstantin Papandopulo, preminuo je 1908. godine. Drugi suprug Maje Strozzi bio je pijanist Bela Pečić, s kojim je često i nastupala. Znakovito je i da je obiteljski prijatelj Igor Stravinski još 1919. prepoznao talent mladoga Borisa i preporučio ga za školovanje u Beču.

Nakon povratka iz Beča u Zagreb, Boris Papandopulo posvetio se završetku školovanja na Muzičkoj akademiji, ali i vođenju zborova i dirigiranju, te će ga aktivnosti, uz skladateljstvo, pratiti do kraja života. Nastupat će i kao pijanist, korepetitor (i majku je pratio na nastupima), te se nešto manje posvećivati pedagogiji i publicistici. Godine 1928. postao je dirigent Hrvatskog pjevačkog društva Kolo u Zagrebu (do 1934.), potom i Društvenog orkestra Hrvatskog glazbenog zavoda te Učiteljskog pjevačkog društva Ivan Filipović, koje je sam osnovao 1933. Tri godine (1935. – 1938.) proveo je u Splitu gdje je vodio Pjevačko društvo Zvonimir te bio profesor na tamošnjoj Gradskoj glazbenoj školi.

Njegov odlazak iz Splita 1938. moguće je povezati s obiteljskom situacijom: te je godine umro Bela Pečić, a majka je ostala sama živjeti u novosagrađenoj vili u Samoboru. Iste je godine Papandopulo ponovno preuzeo vodstvo Hrvatskog pjevačkog društva Kolo u Zagrebu (vodio ga je do 1946.), a upravo se u Samoboru, „preko ljetnih praznika 1939.“, odazvao nagovoru članova „da napišem jednu zahvalnu i pjevnu Misu na hrvatskom jeziku, koju bi društvo prigodom raznih zgoda i potreba uvijek moglo pjevati“. Zamišljena isprva „u čednom i kratkom obliku“, Misa je prerasla u „jedno od većih mojih reprezentativnih djela“, kako doznajemo iz skladateljeva teksta objavljena u programskoj knjižici tiskanoj uz praizvedbu priređenu 1. travnja 1942. godine u Hrvatskom glazbenom zavodu, a koji sadrži i posvetu: „Iz zahvalnosti prema svojim predanim i dragim pjevačima i pjevačicama, koji su se okupili u Kolu s kojim surađujem već gotovo deset godina kao zborovođa u nepomućenom i skladnom zajedničkom muziciranju, posvetio sam njima ovu Misu, koja je nastala na njihovu pobudu, a skladana je izričito za njih.“

U istome je tekstu otkrio da je trogodišnji boravak u Splitu bio presudan za formiranje njegovih pogleda na našu duhovnu glazbu: „U onom romantičnom i za mene nezaboravnom okolišu imao sam mnogo prilike upoznati originalno i izvorno dalmatinsko crkveno pučko pjevanje. Upoznao sam stare i iskonske crkvene običaje, koji dandanas žive u onome dijelu našega naroda. Usmenom predajom sačuvala se na mnogim mjestima iskonska ona crkvena pučka popijevka u koju sam se produbljivao, koja me je upravo zanijela i koja me je nadahnula za mnoga duhovna glazbena djela. Ta su djela radi originalnosti svojih motiva svratila na sebe pozornost i najveću pažnju.“

Kruna splitskog razdoblja, kako ističe Papandopulo, bila je Muka Gospodina našega Isukrsta (po Ivanu), oratorij za soliste i muški zbor a cappella (1936.), koja je do danas ostala jedan od vrhunaca hrvatske zborske literature i jedan od najljepših primjera preplitanja pučke i crkvene tradicije sa skladateljskim nadahnućem. (Studijska snimka Muke u izvedbi Zbora HRT-a pod vodstvom Tončija Bilića objavljena je 2015. u izdanju HRT-a.)

Iako nastala u ozračju tada dominantnog tzv. nacionalnog glazbenog stila, Hrvatska misa ne upućuje na doslovnu povezanost s tradicijom, nego prije svega na nadahnuće njome. Odabirom vokalnog sastava, četiriju solista i mješovitog zbora bez instrumentalne pratnje, skladatelj je, uz namjeru da olakša mogućnosti izvedbe, kako je otkrio u nastavku svojega zapisa, želio „istaknuti da je hrvatska zborna glazba pretežnim dijelom pjevanje a cappella. Naš narod pjeva bez instrumentalne pratnje, a poznata je činjenica da je baš takav način pjevanja za Hrvate karakterističan“.

I ne samo za Hrvate, pa se uza staroslavensku i glagoljašku tradiciju razotkrivaju i utjecaji istočne pravoslavne crkvene glazbe i načina pjevanja; Papandopulo nije skrivao svoju fascinaciju ruskim majstorima i, primjerice, Liturgijom sv. Jovana Zlatoustog Stevana Mokranjca, što se, uz ostalo, ogleda i u monumentalnosti Mise.

Kako je šesterostavačnu koncepciju uvjetovao tekst misnog ordinarija na hrvatskom jeziku (verziju koja se ponešto razlikuje od današnje Papandopulo je možda mogao pronaći u Rimskom misalu za privatnu upotrebu; priredio Dragutin Kniewald, naklada Stjepana Markulina, 1930.), tako ga je Papandopulo i uglazbio, poštujući i ističući tradicionalno ustrojstvo i karakter misnih stavaka, ali i melodiju riječi koja je zacijelo utjecala na oblikovanje određenih motiva i fraza te na daljnji rad s njima. Dramaturški istančano nižući ulomke, veće i manje solističke i zborske točke, vještim skladateljskim postupcima šireći tradicionalnu okosnicu, stvorio je raskošno i uravnoteženo višeglasno zdanje koje se katkada proteže i na dvanaest glasova.

„Osnovni ugođaj moje Hrvatske mise je duboko religiozan i ozbiljan što već proizlazi iz izbora samog tonaliteta skladbe (d-moll). Taj je tonalitet – uz malo iznimaka – jedinstveno i dosljedno proveden kroz čitavo djelo“, nastavak je skladateljeva opisa. „Pridržavam u glavnome homofoni i dijatonički slog, koji je uopće za hrvatsku vokalnu glazbu značajan. Ipak na mjestima – prema nužnoj potrebi – imade i kromatike, često smionih modulacija i vješto ubačenih fugiranih stavaka. Solisti pjevaju čas svaki za sebe uz pratnju zbora, čas u dvopjevu, čas opet u samostalnom 4-glasnom kvartetu, čije se pjevanje izmjenjuje s pjevanjem mješovitog zbora.“ Nadalje, stavke Gospode, pomiluj, Blagosloven i Jaganjče Božji opisuje kao mirne „više tamnog, lirskog i proosjećajnog“ ugođaja, a Slavu i Svet „himničkog raspoloženja“, dok Vjerovanje „nastoji u zvukovima opisati ono što riječi govore. (…) Čitav ovaj glazbeni stavak kao da prikazuje u obliku pogrebne koračnice hodanje, stradanje i umiranje Isusovo na Golgoti“.

Božidar Širola u tekstu Hrvatska umjetnička duhovna glazba (Sv. Cecilija, br. 5–6, 1942.) upućuje na činjenicu da je Hrvatska misa „ozbiljno djelo velikog opsega te nikako nije namijenjeno izvedbi za vrijeme bogoslužja. Preveliki su pojedini stavci, preopsežni u trajanju, a ne odgovara liturgijskim propisima niti način iskorišćavanja teksta u pojedinim stavcima. Tako npr. u Gospode nema uobičajene trodjelnosti, pa se zazivi Gospode, pomiluj i Kriste, pomiluj čak i prekrivaju, tj. pjevaju se u isto vrijeme. Na sličan način skladatelj je postupao samovoljno i u drugim stavcima, pa je na mnogim mjestima (…) tekst često opetovao, jer mu se prohtjelo baš neki ugođaj na široko rasplesti.“ No, ističe i da prikladnost Mise za bogoslužje Papandopulu nije niti bila namjera, „već je htio stvoriti efektno djelo, u kom se može pokazati najraznovrsnije značajke reproduktivne zborne umjetnosti; izvedbom ovakvog djela može pjevački zbor uistinu pokazati sve što zna, a mora vrlo mnogo znati: skoro koliko i solisti. (…) Ovako opsežnog djela u području hrvatske zborne a cappella literature s potpunim liturgijskim tekstom mise još nije bilo. Papandopulo je stvorio opsežno djelo gotovo oratorijskih osobina“. Govoreći o odnosu mise kao liturgijskog čina i mise kao umjetničkog djela, Marija Bergamo u tekstu Tragom skladateljskih pretpostavki. Promišljaji uz Hrvatsku misu op. 86 Borisa Papandopula (Generacija 1906., zbornik, HAZU, 2008.) zaključuje: „Pobornik – još uvijek – djela kao dovršene, zaokružene cjeline, Papandopulo se zapravo nalazi u okviru one estetike koja se osamostalila i odvojila od religije, ali je samu umjetnost pretvorila u neku vrstu religije.“

Nakon praizvedbe 1942., na kojoj je Hrvatsko pjevačko društvo Kolo, uz soliste Vilmu Nožinić, Marijanu Radev, Zlatka Šira i Milivoja Kučića, predvodio sam Papandopulo, tisak je izvještavao o „snažnom i potresnom djelu“ koje čini „potpunu cjelinu punu snažnih dramatskih akcenata i lirizma“. Već je u lipnju ocjenjivački sud Državnog zavoda za narodnu prosvjetu, zadužen za podjelu nagrada za najbolja glazbeno-umjetnička djela u protekloj godini, Misu, odnosno njezina autora, nagradio iznosom od 6500 tadašnjih kuna. Time je i skladateljeva nada izražena u pratećem tekstu dobila zalog za budućnost: „Moje je skromno mišljenje, da je ova Hrvatska misa po svojoj glazbenoj i idejnoj koncepciji skladana na svoj poseban i individualan način i da će ona pridonijeti, makar maleni kamičak, u izgradnji naše vokalne, a osobito duhovne glazbene literature.“

Praizvedba Hrvatske mise bila je dio koncerata kojima je obilježena 80. obljetnica Kola, a do sljedeće izvedbe proći će više od četrdeset godina. Razloge za to možemo tražiti u promjeni društveno-političkih okolnosti nakon Drugoga svjetskog rata, raspuštanju Kola 1948. ili pak u Papandopulovim novim životnim i stvaralačkim pravcima.

Nakon što je ratne godine proveo u Zagrebu, ne samo kao zborovođa Kola, nego i kao dirigent u Operi, potom i njezin ravnatelj te dirigent Simfonijskog orkestra Hrvatskog Krugovala (danas Simfonijski orkestar HRT-a), Papandopulu su poslije rata, u novoosnovanoj državi, privremeno bile uskraćene glazbeničke aktivnosti. No već 1946. postaje ravnatelj Opere u Rijeci, a potom djeluje i kao operni dirigent u Sarajevu, Zagrebu i Splitu te kao gostujući dirigent zagrebačkog Kazališta Komedija i Opere u Kairu. Uz mnoge nagrade i priznanja koja je zaslužio tijekom karijere, godine 1965. postao je redoviti član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Do smrti 1991. stvorio je više od 450 djela u svim žanrovima.

„Iz svijeta njegove imaginacije nicale su vizije koje će svjedočiti o bogatoj, upravo neiscrpnoj fantaziji i fenomenalnoj tehničkoj spremi protagonista koji se jednako vitalno i uvjerljivo takvim potvrđivao punih šest desetljeća i kao čovjek i kao umjetnik“, zapisao je Lovro Županović u povodu skladateljeve smrti (Spomenica HAZU, 1994.).

S obzirom na to da Hrvatska misa stoji na kraju prvoga razdoblja njegova stvaralaštva za zbor te „označava svršetak jednog spoznajnog razdoblja svog autora i stoga predstavlja stanovitу sintezu“, kako piše Erika Krpan u tekstu Stvaralaštvo za zbor Borisa Papandopula do godine 1940. (Arti musices, 2, 1988.), u njezinu daljnjem neizvođenju ima i svojevrsne simbolike.

Zašto se tek 1983. ponovno izvelo djelo koje suvremena hrvatska muzikologija ubraja među antologijska ostvarenja hrvatske sakralne glazbe, Papandopulo je pokušao objasniti zahtjevnošću Mise i manjkom zborova koji bi je mogli izvoditi te zagubljenošću partiture. Pritom zbunjuje činjenica da se Misa pripremala za izvedbu u Splitu 12. veljače 1972., u sezoni splitskog Hrvatskog narodnog kazališta, što znači da je partitura postojala, o čemu piše Ivan Bošković u tekstu Zašto Papandopulova Hrvatska misa nije izvedena u Splitu (Sv. Cecilija, br. 4, 1991.). Dirigent je trebao biti Eduard Tudor, a uz operne pjevače bili su angažirani i pjevači crkvenih zborova te solisti. Bio je tiskan i program, no kako Bošković utvrđuje već na početku teksta – „kad se politika uplete u kulturu, uvijek sve svrši loše“. Zbog represivnih događaja nakon Hrvatskog proljeća krajem 1971., izvedba je otkazana, a mogući problemi, kako upozorava Bošković, bili su u nazivu Hrvatska, te u dataciji Mise, koja se, unatoč ranijem nastanku, zbog praizvedbe smještala u doba ratne NDH. (Usporedbe radi, ni Muka Gospodina našega Isukrsta se nakon 1938. nije izvodila sve do 1970.)

Kada je napokon ostvarena prva poslijeratna izvedba, 17. srpnja 1983. u crkvi Male braće, u sklopu Dubrovačkih ljetnih igara, djelo je predstavljeno pod nazivom Misa u d-molu. Dirigent Vladimir Kranjčević, koji je predvodio soliste Nadu Ruždjak, Mariju Klasić, Zrinka Soča i Vladimira Ruždjaka te Akademski zbor Ivan Goran Kovačić, objasnio je (kako prenosi Bošković u istome tekstu) da je na tome „inzistirao programski savjet Dubrovačkih ljetnih igara“. No već 19. rujna iste godine djelo je pod punim nazivom izvedeno u Zagrebu, u crkvi sv. Katarine, uz sudjelovanje istih izvođača. Tom je prigodom predstavljena i gramofonska ploča u izdanju Jugotona, sa studijskom snimkom zabilježenom u istoj crkvi (i s punim nazivom djela na omotu). U tisku se izvještavalo o prepunoj crkvi, burnim aplauzima i začas rasprodanoj nakladi ploča pripremljenoj za tu prigodu. Isti je sastav Misu izveo još nekoliko puta do kraja godine i tijekom 1984. u Sisku, Karlovcu i Ljubljani. U svakom slučaju, ponovno izvođenje Papandopulove Mise izazvalo je golemo zanimanje javnosti. Ipak, konačnu revitalizaciju djelo je dočekalo devedesetih godina prošloga stoljeća s (ponovnom) promjenom društveno-političke situacije. Počevši od 1993., izvodili su ga Akademski zbor Ivan Goran Kovačić, Zbor Opere splitskog Hrvatskog narodnog kazališta, Slovenski komorni zbor, i to pod vodstvima Saše Britvića, Vjekoslava Šuteja, Vladimira Kranjčevića, Luke Vukšića…

Zbor HRT-a Misu je izveo 2004. godine u svojemu ciklusu Sfumato u Muzeju Mimara, pod ravnanjem Tončija Bilića. Izvedba je snimljena i objavljena na CD-u te je ovjenčana Diplomom Milka Trnina Hrvatskog društva glazbenih umjetnika za iznimna umjetnička dostignuća. Istom prigodom predstavljeno je i prvo notno izdanje Mise, partitura u redakciji Vladimira Kranjčevića (izdavači: Hrvatsko društvo skladatelja i Cantus). Izvedbe u Dubrovniku, Zadru i Osoru ljeti 2021. pod vodstvom Tomislava Fačinija, potom i u ciklusu Sfumato 16. studenoga 2021., znak su da Hrvatska misa postaje stalni dio repertoara Zbora HRT-a. Upravo za izvedbu u ciklusu Sfumato, Tomislav Fačini zaslužio je Nagradu Milka Trnina koju Hrvatsko društvo glazbenih umjetnika dodjeljuje za posebno uspješni i zapažen umjetnički nastup u Republici Hrvatskoj u protekloj kalendarskoj godini. Realizacija studijske snimke kruna je toga rada i još jedan korak u potvrđivanju antologijskog statusa koji Hrvatskoj misi pripada u hrvatskoj glazbi.

Ana Vidić