Koprodukcija HNK Varaždin i Hrvatskog društva profesionalnih baletnih umjetnika
Koreograf: Svebor Sečak prema zamisli Slavka Pervana
Libreto: Darko Lukić prema Williamu Shakespeareu
Kostimografkinja: Barbara Bourek
Scenografkinja: Dinka Jeričević
Glazba: Petar Iljič Čajkovski
Oblikovatelj svjetla: Mladen Šolić
Inspicijent: Vedran Dervenkar
Premijera 14. lipnja 2026.
Ansambl predstave
Hamlet: Pavel Savin
Ofelija: Leda Šeparović
Kraljica Gertruda: Natalia Kosovac
Kralj Klaudije: Taiguara Goulart Alves
Laert: Tom Boddington
Polonije: Dan Rus
Duh Hamletova oca: Samuele Berbenni
Komorni balet Hamlet Svebora Sečaka remake je predstave premijerno izvedene 2004. u HNK u Zagrebu za Baletnu trupu Croatia, u kojoj je autor nastupao u naslovnoj ulozi za koju je dobio Nagradu hrvatskog glumišta 2005. i koja je postigla veliki uspjeh na brojnim svjetskim pozornicama od Sadler`s Wellsa u Londonu, do National Arts Festivala u Grahamstownu JAR, Egiptu, Tunisu, Bermudi, Venezueli, itd. u više od 40 izvedbi. U obnovljenoj verziji nastupa nova generacija internacionalnih etabliranih baletnih plesača angažiranih u HNK u Zagrebu sa željom da nastavi misiju originalne podjele u promociji baletne umjetnosti.
U nastojanju da ontološke preokupacije Hamleta kao i druge Shakespeareove vječne teme poput ljubavi, izdaje, unutrašnje borbe, osvete itd. prenese u pokret, koreograf prevodi Shakespeareov jezik baletnim vokabularom i sintaksom, držeći se tradicija i konvencija klasičnog baleta kao najrafiniranijeg oblika plesne umjetnosti, referirajući se i na rane renesansne dvorske plesove, kako bi time zadržao određenu arhaičnost samog umjetničkog izraza u skladu s originalom, a sama koreografija je lišena viška ekshibicija i fokusirana na fabulu. Povijesni dijakronički amalgam povlači paralelu između Shakespearea, gotičkog romana, romantičnog baleta na glazbu Čajkovskog i modernih ideja ekspresije, samoanalize, refleksije i osjećaja, koje pak odražavaju Fokinovu koreografsku sintezu pantomime i plesnih koraka kao i ideje Stanislavskog u narativnim baletima 20. stoljeća. Ambijent dočarava zidine Elsinorea kao svojevrsnu mišolovku ne samo za Hamletovog strica, već za svih sedam arhetipskih likova kroz koje autor sintetizira ono što vidi kao esenciju samog Hamleta posežući za egzistencijalističkom idejom bezizlaznosti poput Sartrea u No Exitu. Iako zamišljena kao stilski ujednačena predstava koja ne poseže za eklekticizmom u želji da sačuva Bakhtinov kronotop u smislu dočaravanja mjesta i vremena, ideju intertekstualnosti nastavlja implementirati kroz Lacanove postmoderne ideje po kojima Hamlet traži odgovore u zrcalu, a to je zrcalo ujedno i Foucaultova heterotopija u kojoj vidimo Hamletova potresna, intenzivna razmišljanja i spoznaje koje su u raskoraku s prividom u kojem živi.
Ovaj balet Hamlet svojevrsna je suplementacija originalne verzije koja je pak kreirana kao surogacija izvornog Shakespeareovog teksta, te je zamišljena više kao plesni sonet u smislu odnosa između forme i sadržaja, sažetosti, paralelizma između pojedinih scena, te snažne Memento mori poruke na kraju, nego kao doslovno prenošenje cjelokupne Shakespeareove drame u baletni pokret.
