Premijera predstave “Malograđani” Maksima Gorkog
U subotu 2. lipnja održana je premijera predstave MALOGRAĐANI Maksima Gorkog koju režira mlada redateljica Helena Petković.
SPONZOR PREDSTAVE
Riječ redateljice:
Maksim Goki „Malograđane“ je napisao 1901., četiri godine prije revolucije 1905., u trenutku kad se osjećao dolazak novog vremena, novih vrijednosti. Nadolazećim promjenama društvenog uređenja protagonisti drame pristupaju na različite načine: neke nosi vjera u „svijetlu budućnost“, neki znaju da su u svakom društvenom uređenju „mrtvi“, neki se boje, a neki pokušavaju prilagoditi. Čini se da je u središte radnje postavljen sukob generacija, starog i novog principa, no to je tako samo naizgled… Sukobljavaju se tu i princip vjere i cinizma, apatije i idealizma, sukobljavaju se različiti načini obrane od svijeta koji je davno prestao biti mjesto na kojem „riječ Čovjek gordo zvuči“.
2018 čovjek je jednako izgubljen, jednako zbunjen, jednako u iščekivanju promjene koja će konačno u njegov život unijeti smisao. No dok se ta čarobna, „deus ex machina“ promjena iščekuje, životi prolaze u tupoj, iscrpljujućoj, apatičnoj svakodnevici. Kako bi to točno rekao Barun iz drame „Na dnu“: „Nikad i ništa nisam razumio. Dođe mi neugodno… Čini mi se da sam se cijeli život samo preodijevao, a…zašto?“
Živimo u vremenu u kojem se planira teraformacija Marsa, u kojem Tesla automobil upravo u ovom trenutku plovi svemirom noseći Starmana Davida Bowiea, živimo u trenutku u kojem se gotovo sve čini moguće, a naša je svakodnevica trivijalna i u odsutstvu mašte svedena na puko životarenje. Sukob generacija koji je u središtu dramskog teksta Maksima Gorkoga čini se danas nevažnim, jer svaka je generacija jednako uništena, svaka ideja o boljoj budućnosti iznevjerena, a svaki ideal ismijan. Život koji živimo sužen je, stiješnjen, banaliziran, a pojedincu, lišenom svakog sna, anesteziranom banalitetom preostaje još samo … duhovna malograđanština.
MAKSIM GORKI (Aleksej Maksimovič Peškov; 1868. – 1936.), ruski pripovjedač, romanopisac i dramski pisac.
Životni je put Maksima Gorkog bio vezan uz ljude s društvenog dna, pa je gotovo opsesivno istraživao socijalni milje i sredinu u kojoj su živjeli ti, tzv. „suvišni ljudi“, odnosno oni s društvene margine, kojima je i sam pripadao. Radio je brojne, uglavnom teške fizičke poslove, a 1887., nakon teške psihičke krize, pokušao je izvršiti samoubojstvo. Kao samouk, stekao je brojna znanja u širokom rasponu od književnosti, preko umjetnosti, filozofije i drugih humanističkih znanosti. Upoznavši se s revolucionarnim pokretom, sudjelovao je u radu njihovih kružoka i ubrzo je postao oduševljeni pristaša ideja o slobodi, bratstvu i jednakosti svih ljudi. Priklonio se narodnjacima, surađivao u pokrajinskom tisku, a popularnost je stekao »bosjačkim« Crticama i pripovijestima, pa je 1902. izabran za počasnoga člana Ruske akademije, no car je poništio izbor. Solidarizirao se s Lenjinovom „Iskrom“ (Pjesma o burevjesniku 1901.), sudjelovao u prevratničkim zbivanjima 1905., zatvoren i oslobođen zbog prosvjeda inozemnih intelektualaca; 1906–13. je u emigraciji. Sudjelovao na londonskom kongresu ruskih socijaldemokrata 1907., radu stranačke škole na Capriju 1909. Od listopadskoga prevrata 1917. distancirao se pišući niz Nepravovremenih misli, u kojima je izrazio bojazan za sudbinu revolucije u uvjetima terora i nepismenosti seljačkih masa. Angažirao se oko očuvanja kulturnoga naslijeđa, brinuo o književnom podmlatku i pomoći ugroženim piscima. 1921. godine, prema Lenjinovu naputku, otišao je na liječenje u inozemstvo, da bi Rusiju posjetio 1928., u doba jačanja utjecaja »proleterskih književnika«. Vratio se 1931. i stavio se na raspolaganje Staljinu oko izgradnje platforme socijalističkoga realizma 1932. i Kongresa sovjetskih pisaca u Moskvi 1934. Roman Mati (1907.) postao je paradigmom socijalističkoga realizma. Scenski ga je obradio B. Brecht, a film je snimio V. I. Pudovkin.
U prvim novelističkim zbirkama pratio sudbine deklasiranih skitnica, »bosjaka«; u njima vidio zastupnike slobode, osebujne predstavnike nesputane snage i misli, pa mu je pripisivan »moderni« nietzscheanizam. Drama Na dnu (1902.), nakon berlinske izvedbe (M. Reinhardt) 1903., postala je značajnom za moderno kazalište. U romanima (Foma Gordejev, 1899; Troje, 1900) bliži je ruskoj tradiciji, ali je nastojao stvoriti i likove buntovnika protiv društvenih stega; u Ispovijedi (1908) sklon je ruskom »bogotražiteljstvu« kao ideji vodilji. Dramski niz, od Malograđana (1901.), koji su uz publicističke tekstove pridonijeli širenju toga pojma izvan njegovih socijalnih odrednica kao oznake stanovita mentaliteta, i to ne samo u Rusiji, preko Ljudi na ladanju (1904.) ili Djece sunca (1905.), sve do Jegora Buličova (1932.), drame o neistrošenim snagama ruskoga poduzetništva, znatan je doprinos kretanju ruskog kazališta (K. S. Stanislavski). Među proznim djelima ističu se Gradić Okurov (1909.), koji naglašava tjeskobu pisca suočena s učmalošću ruske pokrajine gdje se prevratničke ideje premeću u nasilje pogroma, te genealoški roman Djelo Artamonovih (1925.). Autobiografska trilogija Djetinjstvo (1913. – 14.), Među ljudima (1915. –16.), Moja sveučilišta (1922.) privlači pozornost perspektivom mladoga samouka koji promatra izvanjski surovi svijet. Najopsežniji roman Život Klima Samgina (1925. – 36.), retrospektivni pogled na 40 godina ruske inteligencije, ostao je nezavršen.
U svom je djelu izričito naglašavao ono ljudsko i humano u čovjeku (poznata je njegova izjava »kako gordo zvuči biti čovjekom«), a taj humanizam zapravo je bio stvaralački ethos njegova svekolika umjetničkog, ali i društvenog angažmana. Pisao je realističkom manirom, ali ju je obogatio novim izražajnim kvalitetama koje kod njegovih velikih prethodnika, poput Tolstoja ili Dostojevskog, ne nalazimo ili ih nalazimo tek u naznakama. Pišući o suvišnim ljudima, lutalicama, prosjacima, kriminalcima, bogotražiteljima, malograđanima, kulacima i mužicima, radnicima, poluinteligentima itd., dakle tipičnoj skali karaktera s dna ruskog društva, njegovo je djelo odisalo i izrazitom lirskom osjećajnošću, možda najbolje iskazanoj u Poemi o sokolu (1895.), a kasnije često variranoj u ukupnosti njegove literature.
Maksim Gorki
MALOGRAĐANI
Redateljica: Helena Petković
Scenograf i kostimograf: Silvio Vujičić
Skladatelj: Damir Šimunović
Oblikovateljica rasvjete: Vesna Kolarec
Uloge:
BESEMJONOV, VASILIJ VASILJEVIĆ, imućan malograđanin – Stojan Matavulj
AKULINA IVANOVNA, njegova žena – Ljiljana Bogojević
PETAR, bivši student – Jan Kerekeš
TATJANA, učiteljica – Katarina Arbanas
NIL, posvojenik Besemjonova – Karlo Mrkša
PERČIHIN, daleki rođak Besemjonova, prodavač ptica pjevačica – Marinko Prga
POLJA, njegova kći – Hana Kunić
JELENA NIKOLAJEVNA KRIVCOVA, udovica nadzornika zatvora, stanuje kod Besemjonovih, – Barbara Rocco
TETEREV, crkveni pojac – Robert Plemić
CVETAJEVA, učiteljica, Tatjanina prijateljica – Mirna Medaković Stepinac
STEPANIDA, kuharica – Marija Krpan
Inspicijent: Sanjin Rožić
Šaptačica: Natalija Gligora Gagić
Asistentica redateljice: Barbara Rocco