”Jezične varijacije” u režiji Borne Armanini

U srijedu, 19 travnja 2017, održana je gostujuća predstava BINOCULAR teatra po motivima priča Nikole Jakovčevića Jezične varijacije u režiji Borne Armanini. Glasove posudili Drago Celezić, Dunja Sepčić i Jadranka Krajna. Za masku su zaduženi Newman, Commedia mask company i Bali. Suradnica za šminku, i scenske efekte je Danijela Pavlinek, suradnik za fonetiku i dijalektologiju je Davor Stanković, za autorsku glazbu zadužena je Jelena Galić, web design Hrvoje Miković, kostimografiju Đurđa Janeš te fotografiju Anto Magzan.
U predstavi nastupaju Antonija Stanišić Šperanda i Davor Svedružić
U predstavi igraju dvostruka dobitnica nagrade Hrvatskog Glumišta talentirana Antonija Stanišić Šperanda (članica DK Gavelle), i nagrađivani simpatični Davor Svedružić(član GK Komedija). Riječ je o glumačkoj igri u paru, kojemu je poigravanje sa narječjima samo jedna od stavka ove nesvakidašnje predstave. Varijacije u ovoj predstavi nisu samo različitosti narječja, već su i različitosti stilova. Ideja je krenula od istraživanja filološkog odsjeka na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje se izdavao časopis „Govor“. I tako se u jednom od tih brojeva „Govora“ iz 1988. mogla naći ova kratka studija na nekoliko nacionalnih, ali i regionalnih narječja. Obuhvaćala su 8 različitih narječja koja su otkrivala bogatstvo Hrvatskog jezika. Upravo je ova ljubav prema jeziku bila pokretač predstave: pokušati kroz jezik doći do istinske predođbe jednog specifičnog geografskog, karakternog i duhovnog krajolika. Kada se ovi duhovni krajolici objedine, i stave na jedno mjesto dobiva se osjećaj različitosti koja veseli. Varietas delektat. Nakon niza godina traženja glumaca koji bi uopće razumjeli ovakvu vrstu rada ovoga su se uhvatili Antonija Stanišić Šperanda i Davor Svedružić, kao stanovitog predloška za ono što smatramo najvećim u glumačkoj umjetnosti – igrom. Odavno nam je Huizinga objašnjavao to kako su sve to ljudske igre, no ima naroda koji glumu smatraju igrom. Ona općenito uživa povlašteni status u kazališnim pojmovnicima, dok se kod u našoj konzervativnoj sredini pojam igre vrlo malo koristi i prepoznaje… U smislu da je salonska drama prevladavajući oblik osjećanja dramskog, a ono igrivo, poetično i drukčije stalno izmiće.