HRVATSKO NARODNO KAZALIŠTE U VARAŽDINU

VELIKA SCENA

8. studenoga 2020., 20 sati

3. KONCERT SEZONE

BEETHOVEN FOREVER

 

PROGRAM

Ludwig van Beethoven: Uvertira Egmont op. 84

Ludwig van Beethoven: Drugi koncert za klavir i orkestar u B-duru op. 19

Allegro con brio

Adagio

Rondo: Molto Allegro

 

Simfonijski orkestar Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu

Karlo Wolf, klavir

Stjepan Vuger, dirigent

Prodaja ulaznica na blagajni Kazališta. Cijena ulaznice 30 kn. Rezervacije: 042 200 250/ blagajna@hnkvz.hr

Stjepan Vuger rođen je 1988. godine u Zagrebu gdje završava XV. prirodoslovno-matematičku gimnaziju i srednju glazbenu školu u GU Elly Bašić. Diplomski studij klasične harmonike u razredu Boruta Zagoranskog i preddiplomski studij glazbene pedagogije na Odjelu za glazbu (danas Muzička akademija) Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli završava 2012. godine. Kao stipendist programa Erasmus+ akademsku godinu 2011./2012. pohađao je na Muzičkoj akademiji u Gdanjsku, u razredu Krzysztofa Olczaka i Pawela Zaganczyka. Kao solist i član komornih sastava sudjelovao je na domaćim i međunarodnim natjecanjima te ostvario zapažene rezultate (2. mjesto – 18. mlawski festival harmonikaške glazbe, Mlawa, Poljska; 1. mjesto – 4. međunarodno natjecanje Fisa… Armonie, Trst, Italija; 2. mjesto (kategorija dua) – 49. međunarodno natjecanje harmonikaša u Klingenthalu, Njemačka).
Usavršavao se na seminarima kod značajnih harmonikaških pedagoga (F. Lips, Rusija; E. Moser, Njemačka; V. Semjonov, Rusija; R. Sviackevicius, Litva; M. Kern, Njemačka; J. Đorđević, Austrija). Dobitnik je Rektorove nagrade Sveučilišta u Puli i Dekanove nagrade Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu.

Akademske godine 2014./2015. upisuje studij dirigiranja na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu u razredu Mladena Tarbuka. Dirigentski debi ostvario je sa Zagrebačkom filharmonijom u siječnju 2017. godine.

Od siječnja 2013. godine radi kao nastavnik harmonike na GU Elly Bašić. Od rujna 2013. godine dirigent je Akademskoga harmonikaškog orkestra Ivan Goran Kovačić, a od rujna 2019. asistent dirigenta Akademskog zbora Ivan Goran Kovačić i vanjski suradnik na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Kao dirigent surađivao je sa Zagrebačkom filharmonijom, Hrvatskim narodnim kazalištem u Varaždinu, Istarskim narodnim kazalištem u Puli te Muzičkom akademijom u Puli, Akademijom dramske umjetnosti u Zagrebu, a kao harmonikaš sa Zagrebačkom filharmonijom, Simfonijskim orkestrom HRT-a i Hrvatskim narodnim kazalištem u Zagrebu. Član je ansambla Harlequin Art Collective.

Karlo Wolf rođen je 1997. godine u Zagrebu. Osnovnu glazbenu školu upisuje u dobi od sedam godina u GU Elly Bašić u Zagrebu. Kroz školovanje redovito nastupa na školskim koncertima, kao i u dvoranama HDS-a i HGZ-a. Godine 2014. prelazi u razred Sretne Meštrović, a 2017. upisuje studij klavira u razredu Đure Tikvice na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu. Godine 2019. osvaja 2. nagradu te nagradu za najbolju izvedbu ruske glazbe, na međunarodnome pijanističkom natjecanju Clavis Bavaria u Bad Tölzu.

 

Ludwig van Beethoven i njegova obljetnica

Godina 2020. bit će zapamćena po mnogočemu, no ono što je čini posebnom u svijetu klasične glazbe zasigurno je obilježavanje 250. obljetnice rođenja Ludwiga van Beethovena. Važnost i veličina svima poznatog skladatelja, osim u njegovu stvaralaštvu, očituju se i u brojnosti i istaknutosti ovogodišnjih kulturnih događanja diljem svijeta posvećenih upravo njemu. Uvidom u Beethovenov opus, ili pak slušanjem njegovih djela, postaje jasnije i zašto je tomu tako.

Ludwig van Beethoven (Bonn, 1770. – Beč, 1827.) njemački je skladatelj koji je djelovao na prijelazu dvaju stilskih razdoblja, klasicizma i romantizma, stoga je praćenjem razvoja njegova stila moguće pratiti i promjene koje su se u tom vremenu događale na području glazbe općenito. Svojim je naprednim idejama i bogatim izričajem na neki način usmjerio daljnji razvoj klasične glazbe. Tako se, primjerice, u završnom stavku Devete simfonije prvi put pojavljuje ljudski glas kao vokalni element u simfoniji. Zbog ponekad radikalnih ideja njegova djela nisu uvijek prepoznavali ni izvođači ni slušatelji njegova vremena; neka su od njih postala značajna tek s većim vremenskim odmakom. Beethovenovo stvaralaštvo u cjelini, svojim opsegom i sadržajem, daje nam za pravo nazvati ga plodnim skladateljem. Osim velikoga broja djela, u opusu se ističe i raznolikost glazbenih vrsta, odnosno sastava za koje su napisana. Skladao je i svjetovne i sakralne vrste, i vokalnu i instrumentalnu glazbu, namijenjenu solistu, manjem sastavu, orkestru ili zboru. Kako je i sam bio pijanist, u velikoj je mjeri skladao za klavir, a vrhunac tog dijela opusa čine 32 sonate i pet klavirskih koncerata, dok se među orkestralnim djelima ističe devet simfonija.

Budući da je rođen u glazbeničkoj obitelji, Beethoven je vrlo rano počeo učiti glazbu, a njegovu je iznimnu nadarenost zamijetila i šira okolina. Ipak, zbog strogog i nasilnog oca koji je imao problema s alkoholom, proživio je teško djetinjstvo. Napustivši rodni Bonn, u 22. je godini otišao u Beč, gdje ga je glazbi podučavao Haydn. U najranijoj, klasičkoj, fazi Beethovenova stvaralaštva, koja je trajala do 1802. godine, njegovi su skladateljski uzori bili Haydn i Mozart. Njihovi se utjecaji na Beethovena, osim u samome glazbenom stilu, mogu primijetiti i na planu forme. Od značajnijih djela iz toga razdoblja valja istaknuti prve dvije simfonije, prva dva klavirska koncerta i velik broj klavirskih sonata, među kojima se nalaze Mjesečeva i Patetična. Već krajem prve faze stvaralaštva počeli su Beethovenovi problemi sa sluhom, koji su ga s vremenom sve više ometali, kako u svakodnevnim društvenim situacijama tako i u doživljavanju i stvaranju glazbe. U drugoj fazi, koja je trajala do 1812. godine, nastala je većina orkestralnih djela, uključujući Treću simfoniju u Es-duru, poznatu pod nazivom Eroica, Petu simfoniju u c-molu i scensku glazbu za Goetheovu dramu Egmont. Iz tog razdoblja datiraju i preostala tri klavirska koncerta te klavirske sonate među kojima su Waldstein i Appassionata. Posljednja faza stvaralaštva trajala je sve do Beethovenove smrti te je glazbeno najkompleksnija, što proizlazi iz događanja u njegovu privatnom životu. Osim što je bio utučen i razočaran time što nije pronašao ženu s kojom bi proveo ostatak života, problemi sa sluhom, natjerali su ga da se prestane baviti izvođenjem glazbe, tako da se tada bavio isključivo skladanjem. Neka od njegovih najistaknutijih kasnih djela su Deveta simfonija u d-molu, sonata Hammerklavier i kasni gudački kvarteti.

Raznolikost Beethovenova stvaralaštva prikazana je i programom ovoga obljetničkog koncerta, na kojem se izvode Drugi koncert za klavir i orkestar u B-duru, op. 19  i uvertira Egmont, op. 84. S obzirom na to da se na programima koncerata uglavnom nalaze simfonije i kasniji klavirski koncerti, izvođenje ovakvog programa pravi poklon je ne samo publici, nego i samomu Beethovenu.

Zrinka Bakić, 2. godina muzikologije

 

Ludwig van Beethoven: Uvertira Egmont op. 84 (1810.)

Početak 19. stoljeća doba je kada su kazališne kuće diljem Europe počele intenzivnije prikazivati produkcije koje tematiziraju otpor okupatorima. Godine1809. upravitelj bečkih dvorskih kazališta Joseph Härtl naručio je scensku glazbu za uprizorenje drame Egmont Johanna Wolfganga von Goethea. Ludwig van Beethoven rado je prihvatio taj zadatak budući da je bio velik ljubitelj Goethea (sam Beethoven u svojim pismima tvrdi da je glazbu za Egmonta napravio iz čiste ljubavi prema Goetheu). Glavni lik drame nizozemski je vojvoda Egmont iz 17. stoljeća, a tematizira se Nizozemska potlačena od strane okupatora Španjolaca. Tom društveno-političkom aspektu pridodan je i onaj ljubavni – riječ je o odnosu Egmonta i protagonistice Klärchen. Glavni elementi samoga djela, poput želje za slobodom, otpora tiraniji i duboke ljubavi između dvoje ljudi osobno su bili vrlo bliski Beethovenu. U vrijeme pisanja Egmonta Austrija je bila pod čvrstom Napoleonovom okupacijom; Egmontova borba za slobodom sigurno je odražavala i Beethovenove tadašnje osjećaje.

Od svih deset skladbi, koliko ih je napisano za scensku glazbu Egmonta, najupamćenija je ostala uvertira, koja je danas jedno od najpopularnijih Beethovenovih djela. Ne samo glazbena, već i književna kritika redovito je isticala da je Beethovenova glazba donijela novu razinu Goetheovoj drami. Uvertira Egmontu dovoljno budi osjećaj otpora prema tiraniji da neki povjesničari upozoravaju kako u kombinaciji s Goetheovim tekstom može biti historiografski zavodljiva: povijesni Egmont nije bio velik borac za slobodu, a Nizozemci su tek dosta poslije došli do slobode; Beethovenova uvertira, međutim, vrlo lako može sugerirati suprotan zaključak.

Uvertira je svojevrstan sinopsis Goetheove priče utoliko što utjelovljuje sve glavne elemente drame: agresivne tirane, očaj naroda, nježnost Klärchen, smrt protagonista te na kraju suočavanje sa sudbinom i katarzu kroz pobjedu i slobodu. Počinje teškim akordima, vlada tmurni molski ugođaj u kojem se sukobljavaju dva kontrastna glazbena motiva: motiv sarabande za gudače i lirski motiv za drvene puhače. Gudači neodoljivo podsjećaju na Španjolce, pogotovo s obzirom na to da je sarabanda, kao ples španjolskoga podrijetla, uvriježen simbol te nacije. Spori tempo i f-mol definitivno pridonose osjećaju zloslutnosti i moći, dok se tomu nasuprot čuju meki drveni puhači kao simbol potlačene Nizozemske. Spori uvod prelazi u Allegro sonatne forme, a optimizam sve više raste, da bi kulminirao završnim durskim Allegro con briom. Završni dio jedina je glazbena poveznica između uvertire i ostalih skladbi iz scenske glazbe za Goetheovu dramu. Tu se pojavljuje dio tzv. Pobjedničke simfonije kojom završava cijeli glazbeni ciklus. Raznolike ideje Beethoven je motivski povezao u prijelaznim dijelovima forme. Primjerice, jedan motiv iz polaganoga uvoda pojavljuje se u ubrzanoj verziji na prijelazu u glavni Allegro. Zatim se u inverziji pojavljuje u završnom dijelu trijumfalnoga odsjeka u F-duru kojim uvertira završava, time simbolizirajući da je stari poredak izvrnut, tj. da je pao. Shodno ovakvome fabularnom kontekstualiziranju uvertire, njezinu kodu, koja mutira iz f-mola u F-dur, možemo razumjeti kao oslobođenje od političkoga pritiska. Međutim, Egmont omogućuje i drugu, intimniju interpretaciju. Tako finalno oslobođenje može označavati unutarnje oslobođenje od tjeskobe, dok, primjerice, modulacije u As-dur i Des-dur možemo shvatiti kao Klärcheninu posthumnu transformaciju u svjetlosno biće, u manifestaciju slobode, kako ih je tumačio E. T. A. Hoffmann u svojoj glasovitoj recenziji ovoga djela iz 1813. Takvo gledište sasvim je opravdano budući da se Beethoven nije opredijelio za odveć predvidljiv ton uvertire, onaj ratni, ponosni, marširajući.

Na spomen Egmonta čini se da u kontekstu povijesti umjetnosti više odjekuje misao na Beethovenovu poznatu uvertiru negoli na samu Goetheovu tragediju. O tome kroz povijest govore velike kritičarske pohvale Beethovenu, ali i činjenica da se Beethoven često spominje i u književno-teorijskim spisima o Goetheovu Egmontu. Unatoč tomu, Beethoven je bio „ekonomičan” i nije ni pokušavao zasjeniti dramsko djelo. Njegova glazba zajedno s dramskim tekstom postiže vrlo intiman odnos koji se treba smatrati esencijalnom komponentom cjelokupnog djela. O tome dovoljno govori činjenica da je Wagner Egmonta smatrao polazištem za razvoj nove umjetničke vrste, sinteze glazbenoga i književnoga teksta.

Bojan Nečas Hraste, 2. godina muzikologije

 

Ludwig van Beethoven: Drugi koncert za klavir i orkestar u B-duru op. 19 (1795.)

Nastanak Beethovenova koncerta za klavir i orkestar u B-duru američki muzikolog Geoffrey Block nazvao je „mukotrpnom odisejom”  zbog toga što je Beethovenu bilo potrebno puno rada na ovome djelu prije njegova konačnog izdanja. Ovaj mukotrpni put započeo je oko 1790. godine, kada je Beethoven imao svega dvadeset godina. Koncert je posvećen Carlu Nicklasu von Nickelsbergu, službeniku u austrijskom odjelu carske trgovine, čija nam poveznica s Beethovenom danas nije poznata. Skladajući, a osobito revidirajući ovaj koncert, Beethoven se susreo s mnogim problemima. Iako se nije htio previše udaljiti od originalne inačice, želio ga je poboljšati poučen svojim radom i iskustvom. Napokon, koncert je nakon mnogo revidiranja izdan u Leipzigu 1801. godine. Beethoven ga je prodao izdavaču Franzu Antonu Hoffmeisteru za samo deset dukata, što je svega polovica cijene koju je tražio za svoj Septet i Prvu simfoniju. Upravo zbog toga što Beethoven ovaj rani koncert nije smatrao jednim od svojih najboljih djela, koncert u B-duru izdan je šest mjeseci nakon koncerta za klavir i orkestar u C-duru, koji danas poznajemo kao njegov Prvi koncert za klavir i orkestar, iako je kronološki nastao nakon koncerta u B-duru. Koncert za klavir i orkestar u C-duru Beethoven je smatrao ambicioznijim, briljantnijim te impresivnijim od onoga u B-duru.

Čak i nakon svojega prvoga tiskanog izdanja djelo nije bilo u potpunosti završeno. Nekoliko godina nakon toga izdanja Beethoven je napisao solističku kadencu prvog stavka ovoga koncerta, koja se dotad improvizirala. Ta kadenca kvalitetom nadmašuje ostatak stavka, kako u skladateljskom tako i u pijanističkom smislu. Sama kadenca, koju je prije njezina tiskanog izdanja i sam improvizirao, pokazuje da je Beethoven bio jednako dobar izvođač koliko i skladatelj. O toj je kadenci znameniti pijanist Rudolf Buchbinder rekao: „Pritom je – a to mi se čini vrlo fascinantnim – gotovo podigao kadencu na razinu samostalnoga umjetničkog oblika. Osobito je živopisan u kadenci Drugog koncerta; s obzirom na njezinu duljinu i spektakularnost, gotovo je samostalni komad.”  Novine koje Beethoven donosi u ovoj solističkoj kadenci su fugato na samome njezinu početku te neuobičajen tonalitetni plan.

Za drugi, polagani stavak ovoga koncerta za klavir i orkestar njegov učenik Carl Czerny utvrdio je kako bi se mogao usporediti s dramskim vokalnim prizorom. Rudolf Buchbinder o posebnosti drugoga stavka prvih dvaju koncerata rekao je: „U prvom koncertu to je dijalog s klarinetom, u drugome je koda drugog stavka, i do danas ne mogu razumjeti kako je tako mlada osoba mogla napisati tako zrelu i mudru glazbu.” Cijeli ovaj stavak Beethoven je nedvojbeno napisao kao dijalog između klavira i orkestra. Koda drugog stavka ovoga koncerta, uz solističku kadencu prvog stavka, opisana je kao jedan od njegovih najljepših trenutaka te dokazuje kako je Beethoven bio izvrstan skladatelj, ali i pijanist.

Treći stavak posebno je zanimljiv zbog različitog karaktera u odnosu na ostale stavke. Michael Steinberg, američki muzikolog i glazbeni kritičar, iznosi kako postoji mogućnost da je Rondo u B-duru WoO 6 bio izvorno zamišljen kao finale ovoga koncerta, no karakter je toga ronda posve drugačiji od trećega stavka koji se danas obično izvodi.

Posebnost je ovoga koncerta za klavir i orkestar dug put od njegova prvog izdanja do konačnog tiskom objavljenoga, a i danas se ne zna izvodi ga li se onako kako je sam Beethoven zamislio.

Lorena Dragomanović, 2. godina muzikologije