Tennessee Williams

Tramvaj zvan žudnja

Izvedbe u prosincu u slobodnoj prodaji: ponedjeljak, 9. 12. u 19,30 na Velikoj sceni.
Rezervacije ulaznica: 042 200 150; blagajna@hnkvz.hr
On-line prodaja ulaznica: http://online.hnkvz.hr/

Radi se zacijelo o jednom od najinteresantnijih dramskih naslova 20. stoljeća, a još veću popularnost ovaj je naslov stekao istoimenim filmom. Bez obzira na sve veću vremensku udaljenost, ova drama nam u današnjem svijetu postaje sve bližom, ne toliko iz eksplicitno – socijalnih problema, koliko po specifičnim mehanizmima ljudskih nada i ljudskih bjegova.

Specifično društveno okruženje u kojem se drama odvija, silnice ljudskih nadanja i stremljenja da se izvuku iz onoga u čemu se trenutno nalaze, bjegovi i traženja izlaza, utapanje u vlastitim iluzijama i stvarna nemogućnost da se pobjegne igdje osim u vlastiti maštu – sve to je ono o čemu ova drama i dalje ostaje u vrhuncima moderne svjetske literature. Specifičnost Williamsova dramskog pisma jest u tome da se priča o unutrašnjem egzilu ne priča samo radnjom, već se događaji dramske napetosti uspostavljaju specifičnom atmosferom i posebnim diskursom. Iz svega toga je razvidno kako je upravo ovaj naslov interesantnim za neprestano ponovno scensko iščitavanje.

O redateljici:

 

Valentina Turcu – autorica jedinstvenog kazališnog rukopisa, svojim osebujnim stilom odplesala je, koreografirala, režirala i ko-kreirala preko 130 kazališnih produkcija. Unutar bogate međunarodne karijere ostvarila je 42 dramske predstave kao koreograf i asistent redatelja, što je njenu strast i radoznalost prema dramskom kazalištu neprestano provociralo i činilo kreativnom. Rođena je u Zagrebu, gdje je od najranijega djetinjstva bila vezana uz scensku umjetnost jer su njezini roditelji Maja Srbljenović i Marin Turcu bili prvaci Baleta HNK u Zagrebu, prenoseći na nju znanje i ljubav prema kazalištu. S devetnaest godina, akademsko umjetničko obrazovanje je nastavila u L’École-Atelier Rudra Béjart u Lausannei, gdje je usavršila svoje iznimne plesačke vještine i razvila jedinstven stil te ostvarila niz uloga širokoga raspona u baletima slavnoga Mauricea Béjarta. Poslije toga veći je dio njezine plesačke i koreografske karijere vezan uz mariborsko Slovensko narodno gledališče. Prepoznata kao jedna od najkreativnijih umjetnica Slovenije, dobila je nekoliko prestižnih nagrada; za ulogu u Tangu 1999. je dobila nagradu Udruge baletnih umjetnika Slovenije, a 2006. nagradu publike na festivalu  Zlatni lav. Istu nagradu dobila je i 2007.  za interpretaciju u baletu Lacrimas E. Cluga. Na Svjetskom natjecanju baletnih umjetnika u Nagoji 2002. osvojila je brončanu medalju, a njezina koreografija Rožmarin 2007. dobila je nagradu za najoriginalnije baletno djelo na Slovenskome baletnom natjecanju. U cjelovečernjem autorskom projektu La Callas 2008. na sceni je spojila plesače, glumce, operne pjevače i orkestar. Udruga baletnih umjetnika Slovenije dodijelila joj je godišnje nagrade 2008. i 2013. godine za iznimne koreografsko-redateljske dosege. Balet Romeo i Julija Prokofjeva postavljen u mariborskom baletu 2012. oduševio je publiku i kritiku na gostovanjima diljem Europe, autorica je  nagrađena najvišom slovenskom državnom nagradom struke kao redateljica i koreografkinja. Godine 2013. prikazan je na Dubrovačkim ljetnim igrama, a premijerno ga je postavila u najstarijem Opernome kazalištu u francuskome Metz Métropole i  Nacionalnom baletu u Rigi – gdje je imenovan najboljom predstavom Latvije 2015.

Koreografirala je mnogobrojne produkcije, od klasičnih narativnih baleta do modernoga plesa, od velikih opernih produkcija, dramskih predstava do pojedinačnih koreografskih brojeva za gala koncerte. Spomenimo CarmenHamletaPeera GyntaMajstora i Margaritu, Anu Karenjinu, Opasne veze, Šišmiša, Oluju, Ondine, Operu za tri groša, My Fair Lady, Čelavu pjevačicu, Draculu, Henrika IV, Građanina Plemića, La Boheme, Krvavu svadbu, Don Juan, Žena kojoj sam čitao.. no to su samo neke od istaknutijih produkcija iz njezina velikog i raznovrsnog opusa koji je gradila kao koreografkinja, redateljica, autorica libreta i/ili glazbenih koncepcija. Jedan od njezinih zadnjih projekata bio je balet Evgenij Onjegin postavljen 2016. u Baletu mariborskog SNG-a koji je nagrađen nagradom Grada Maribora Glazer 2017.  Časopis Dance Europe proglasio je predstavu jednom od najboljih pet baletnih premijera u Europi u sezoni 2016./2017., uvrstivši autoricu uz bok  koreografima A. Watkinsu, A. Khanu, C. Pite, L. Scarlettu, dok je njezino matično mariborsko baletno kazalište stavljeno uz dresdensku Semperoper, Engleski nacionalni balet, Norveški nacionalni balet, londonski Kraljevski balet.

Proteklih godina Valentina Turcu surađivala je i s nekoliko značajnih europskih baletnih kazališta, u Hrvatskoj s nacionalnim Baletom u Zagrebu i Splitu, Dubrovačkim ljetnim igrama te ljubljanskim glazbenim festivalom. Za Društvo baletnih umjetnika Slovenije rad Valentine Turcu predstavlja nov pomak u kvaliteti i izrazu suvremenoga klasičnog baleta, stoga je 2018. i dobila najveće slovensko priznanje za umjetnička dostignuća Prešernovu nagradu. Iste je godine bila  nominirana za najveću japansku  nagradu Kyoto koju Fondacija Inamori dodjeljuje za globalna dostignuća na području tehnologije, znanosti, umjetnosti i filozofije.

Praizvedba baleta prema provokativnoj noveli Thomasa Manna Smrt u Veneciji, prvo je njezino gostovanje kao koreografkinje, redateljice, autorice libreta i glazbene koncepcije u Baletu zagrebačkoga Hrvatskog narodnog kazališta, a predstava je oduševila publiku i kritiku te je proglašena za jednu od najboljih u Evropi 2018.

Tramvaj zvan žudnja – Teneessee Williamsa – prvijenac je autorice na dramskoj pozornici Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu.

Ono što bi trebala biti istina

Tennessee Williams (pravim imenom Thomas Lanier Williams) rođen je 26. ožujka 1911. u Columbusu, u saveznoj državi Mississippi. Bio je iznimno plodan pisac. Od njegovih brojnih djela do sada je objavljen dvadeset i jedan svezak kazališnih komada, dva romana, četiri zbirke priča, sabrane pjesme, izabrana pisma u dvije opsežne knjige, izabrani eseji, knjiga uspomena itd. Pulitzerovu nagradu za književnost dobio je dva puta: 1948. za Tramvaj zvan Žudnja, te 1955. za Mačku na vrućem limenom krovu.

Tramvaj zvan Žudnja osvojio je svijet filmom Elije Kazana s Vivien Leigh i Marlonom Brandom u glavnim ulogama. Najizvođenija je od njegovih drama, pa se do danas često izvodi na svjetskim pozornicama, ne samo kao dramska predstava, već i kao istoimeni balet i opera.

Williams je suptilno ocrtao američki Jug prve polovice 20. st., sredinu u kojoj je i sam odrastao. U drami je plastično prikazao klasne, rasne i spolne razlike; u otmjenim južnjačkim kućama, kao što je bila i kuća njegova djetinjstva i kuća Blanche i Stelle, služili su crnci („Blanche: ne bismo li mogli uzeti neku mladu crnkinju za taj posao?“); Meksikanci, stranci, u ovom slučaju Poljak Kowalski, nisu bili prihvaćeni („Blanche: A da. Oni nisu…baš…kultivirani…“) te društveni zahtjev prema ženi  („Moraš biti inteligentna, senzibilna i privlačna!; Moral te žene nedostojan je njenog položaja!; Nisi dovoljno čista da te dovedem u kuću svoje majke.“). U takvoj sredini sablažnjiva je i homoseksualnost koje se dotiče tek u jednoj zgodi iz prošlosti („… „ljubav“ za kojeg sam se udala i jedan stariji muškarac koji je već godinama bio njegov prijatelj…).

Danas, u 21. stoljeću, nakon raznih deklaracija o ljudskim pravima, o ravnopravnosti spolova, poslije poststrukturalizma i posmodernizma, postidealizma, feminizma i teorije queera, otvorenih granica, multikulturalizma, dostupnosti svijeta preko interneta, slobode u svim oblicima: vjerske, nacionalne, političke, determinirane krupnim kapitalom … još uvijek za slobodom – žudimo.

Iako je u drami društveni kontekst konkretnog (američkog) vremena i prostora svojevrsna kulisa ili atmosfera u kojoj egzistiraju protagonisti sa svojim frustracijama, iluzijama i žudnjom, upravo  nam taj pozadinski diskurs pokazuje paradoks vremena u kojem danas živimo – daleka i „strana“ prošlost itekako je aktualna danas i ovdje.  Uronjeni u stereotipe, prepoznajemo simptome društvene nejednakosti, ksenofobije, suvremenog ropstva, ženske drugotnosti… Tramvaj je nov, ali su tračnice stare. U iluziji novoga, boljega i ljepšega, vozimo se polako, uz škripu i trešnju. Čini se, vozimo se u krug u tramvaju zvanom Žudnja, misleći da krećemo naprijed. „Blanche: Da… žudnja! Ime onog drndavog tramvaja koji klopoće po ovoj mračnoj četvrti…“ Kako bi rekao Lacan, „čovjek više voli živjeti u snovima i žudnjama jer su žudnje ljepše od stvarnosti, a ako se i ostvare, nisu nikad ni izbliza toliko lijepe koliko u fantaziji. Objekt žudnje je sporedan u odnosu na žudnju. Žudnja žudi žudjeti. Ne traži zadovoljenje, već samo svoje pojačavanje.“ „Blanche: Da… žudnja! Ime onog drndavog tramvaja koji klopoće po ovoj mračnoj četvrti…“

Ostavljajući za sobom otmjenu prošlost u izgubljenom imanju, traumatičnu mladenačku ljubav, traganja za novim pripadanjima u moralno sumnjivom hotelu, Blanche Dubois dolazi k svojoj mlađoj sestri Stelli u „ovako strašno mjesto, ovako strašnu kuću“. Sestra je udata za čovjeka s kakvim se „može živjeti samo u krevetu“, primitivcem koji svoju animalnu snagu iskaljuje na trudnoj ženi. I dok Stanley očekuje novac od imanja pozivajući se na Napoleonov kodeks kojim sve ženino pripada mužu, Blanche pokušava uvjeriti sestru da ga ostavi. Stellinu tvrdnju da je riječ o ljubavi naziva brutalnom žudnjom. Jedino svjetlo koje obasja Blanche u okružju u kojem su česti verbalni i fizički nasrtaji na žene, poput Stevea na Eunice, pojava je Mitcha, Stanleyjevog prijatelja, kojeg odluči držati „u nježnoj iluziji koliko je god potrebno“ da je poželi.

Blanche: Ti ne želiš biti grub prema meni.

Mitch: Ne, samo stvaran.

Blanche: Ne treba mi stvarnost. Treba mi iluzija! Da, da, iluzija. Pokušavam ju pružiti ljudima. Prikazujem im stvari u drugom svjetlu. Ja ne govorim istinu, govorim ono što bi trebala biti istina. Ako je to grijeh, neka budem prokleta…

Blanche Mitchu, svom objektu žudnje, nudi da „zajedno zamišljaju“, obećava jedino što može – iluziju, jer jedino tako može stvoriti joie de vivre!, užitak. Nije li to jouissance za koju Lacan tvrdi da je u vječnoj opreci sa žudnjom koja je uvijek ekscentrična, ekstatična, skandalozna i devijantna? Žudnja je zasnovana na manjku jouissance jer možemo žudjeti samo za onim što nemamo, što nam nedostaje. Vječno nedohvatljiv objekt je manjak za kojim žudimo, kojim se želimo ispuniti. Blanche želi postati dijelom žudnje Drugoga ili Lacanovim riječima rečeno: „Nigdje se jasnije ne pokazuje da čovjekova žudnja nalazi svoj smisao u žudnji drugoga, ne toliko što drugi drži ključeve žuđenog objekta, koliko što je njegov primarni cilj da bude priznat od strane drugog (Lacan, Spisi 1983a: 50). Otmemo li Blanche iluziju, što ostaje? Ako joj je iluzija jedina karta za vožnju tramvajem do žuđene stanice, bez nje će biti izbačena na pustopoljinu u kojoj će se izgubiti.

Seksualnost kao mahniti užitak (jouissance) ima negativnu prisilu ponavljanja, kojom je Blanche „pokušala ispuniti prazninu u srcu“, panika ju je tjerala od jednog do drugog nepoznatog muškarca. Zbog saznanja o njezinu društveno neprihvatljivom ponašanju, Mitch joj ruši iluziju. On je posljednje zamišljeno utočište, duša u koju se može skriti, posljednji užitak koji izmiče. Iz opreke užitak/zadovoljstvo, načelo zadovoljstva (ugode) postaje bol, a taj paradoksalni »bolni užitak« je jouissance.

Što ostaje? Osjećaj tjeskobe i tama koja joj pruža utjehu. „Ono malo iskrenosti koja je ostala na ovom svijetu pripada ljudima koji su puno propatili.“ Stvarnost priziva gubitke iz prošlosti, otvara rane. Izgubila je višestoljetnu djedovinu, ugodno utočište djetinjstva:

Blanche: Ti si otišla, a ja sam ostala. Borila sam se kako bih spasila Belle Reve. Sve je palo na moja leđa. Sve! Sve je propalo. Ti si dolazila kući samo na sprovode, Stella. A sprovodi su lijepi u usporedbi sa smrću. Sprovod je tih, ali smrt… nije uvijek tiha…

 Prošlost ispunjena ljubavlju umirala je na njezinim rukama, sve dok je nije sahranila u sebi, prekrila je iluzijom o mogućoj sreći. Iluzije postaju sablasti koje dekonstruiraju njezin život i koje postaju fatalne za nju. Blanche je kripta u kojoj „žive živom smrti“ (Kristeva) zagrljeni Blanche i žudnja, „neki objekt koji obuzima subjektivnost“ (Glucksmann), eros i thanaos, u „devitaliziranoj egzistenciji“ (Kristeva). Nagon smrti kao oslobađajuća „intrapsihička manifestacija“ dovodi do „mimezisa smrti i užitka“ (Christine Buci-Glucksmann, Melankolični cogito suvremenosti).

Blanche: …Svuda raspadanje i nestajanje, kajanje i uzajamno optuživanje… „Da si učinila ono, ne bi se dogodilo ovo!“ … I druge stvari… Kao što su zakrvavljene jastučnice… „Treba presvući njezinu posteljinu!“ – Da, majko, ali ne bismo li mogli uzeti neku mladu crnjkinju za taj posao?“ Ne, nismo mogle. Sve je propalo… Ostala je samo… Smrt…!

Ako je suprotnost smrti žudnja, kako tvrdi Blanche, znači li to da je žudnja – život? Između traumatične prošlosti i jedine izvjesne budućnosti, smrti, Blanche se vozi u onom „drndavom tramvaju“ i već je sasvim blizu  posljednjoj stanici: „Osjećam miris mora. Ostatak svog života provest ću na moru. I umrijet ću na moru.“ Žudnja za smrću, kako god paradoksalno bilo, jedino je još „živo“ preostalo  u njoj, jedini joie de vivre! Princip ugode stoji u službi nagona smrti. Stvarnost, okrutna i bolna, ne može biti njezin odabir. Ako, prema Žižeku, fantazmu shvatimo kao subjektivni i žudnjom prožet okvir kroz koji subjekt vidi realnost, i smrt u njezinoj „realnosti“ ima blago lice. Blanche je „uvijek ovisila o ljubaznosti nepoznatih ljudi“, koji su stvarni u njezinoj iluziji. Ne bi li zaista ta iluzija trebala biti – istina?

Vesna Kosec-Torjanac

http://www.plesnascena.hr/index.php?p=article&id=2227

Valentina Turcu: “Baletna umetnost je medij božanske lepote” – RTVSLO.si

http://valentinaturcu.wordpress.com

Intervju V. Turcu-Večernji list

T-portal – N. Ožegović

Večernji list – D. Derk

A. Tunjić Vijenac

Kazaliste hr Leon Žganec Brajša

Presscut_18605177

Presscut_18615083

Presscut_18619505

Tramvaj zvan žudnja knjižica

Prevoditelj: Ivo Juriša

Redateljica, dramaturginja i autorica glazbenog koncepta: Valentina Turcu

Scenograf: Marko Japelj
Kostimograf: Alan Hranitelj
Dizajner rasvjete: Aleksandar Čavlek
Dizajner zvuka: Gorazd Vever
Autor videa: Matjaž Mrak
Fotograf: Tiberiu Marta
Autor plakata: Alan Kavčič
Fotograf: Tiberiu Marta

Inspicijent: Vedran Dervenkar
Šaptačica: Natalija Gligora Gagić
Asistent scenografa: Slaven Edvin Bot
Asistentice kostimografa: Petra Dančević i Žarka Krpan
Asistent dizajnera zvuka: Zlatko Milec
Asistent volonter: Mihael Kramarić

Premijera 10. svibnja 2019.
Trajanje predstave 100 minuta

Galerija

Ansambl predstave

OSOBE:

Blanche DuBois ……………………….. Hana Hegedušić

Stanley Kowalski ……………………… Ivica Pucar

Stella, njegova žena ………………….. Dora Fišter

Harold Mitchell, zvan Mitch ……….Ivan Glowatzky

Smrt ………………………………………….Filip Eldan

Steve Hubbel ……………………………. Bernard Tomić

Eunice, njegova žena ………………….Katarina Arbanas

Mladić ………………………………………Nikša Eldan

 

Pokrovitelji