Mark O’ Rowe

Terminus

Drama Terminus nagrađivanog suvremenog irskog dramskog pisca i scenarista Marka O’Rowea (r. 1970) napisana je kao niz monologa koje izgovaraju tri subjekta: A, B, otuđene majka i kćer, te C, njima nepoznat muškarac. Devet pravilno raspoređenih monologa tvori totalitet priče i na neočekivan način povezuje ove tri sudbine, i to na klasičnu literarnu temu: prodaja duše vragu. Tekst je formalno napisan u prozi, no unutar rečenica, često i više puta u istoj, pojavljuje se rima, tako da je riječ o kombinaciji ritmizirane probe i rimovanog iskaza. Već ta činjenica upućuje na svojevrsnu pomaknutost, izmještenost iz realizma. Nadalje, tekst koketira sa metafizičkim kontekstima i elementima, kao dramski agensi pojavljuju se instance poput anđela, same duše prodane đavlu te reinkarnacije. Ovakvome jezičnom iskazu i tematskom određenju suprotstavljen je iznimno brutalan, krajnje radikalan i u opisu direktan naturalistički stil koji ne zazire niti od psovki niti od do u detalje opisanog fizičkog nasilja i ikonografije bliske žanru horora. Taj spoj rezultira začudnošću svijeta u kojem se može pojaviti vrag i čovjeku ponuditi nešto u zamjenu za njegovu dušu. A kako se ovaj suvremeni Faust, ovaj put ne učenjak ili genijalni umjetnik, već običan čovjek počne ponašati kada dobije ono za čim je čitavo vrijeme žudio? Prvo, mislio je da će ga to što je zaželio učiniti više čovjekom, da će ga učiniti boljim čovjekom, dakle, početna namjera nije sama po sebi bila loša. Kada se to nije dogodilo, učinio je nešto posve ljudsko: počeo je činiti zlo. No, O’Rowe se na razmatranju prirode zla ne zadržava samo kod te individue, on svijet promatra kao niz malih posljedica činjenja zla, zlo je postalo širi kontekst u kojem ovi ljudi egzistiraju. Razloge zašto zlo postoji on ne propituje, on njegove korijene kirurški hladno smješta isključivo u ljudsku prirodu i promatra njegove posljedice, promatra što se događa kad netko u takvom svijetu pokuša napraviti nešto inherentno ljudski, nešto inherentno dobro. Tada se količina zla može početi polako smanjivati, a svijet može dobiti mogućnost postati nešto bolji. Zato je Terminus drama o prihvaćanju Zla kao nečega što je imanentno ljudskoj prirodi jednako kao i Dobro, a – naravno – to je ujedno i tekst o borbi te dvije instance u čovjeku, o borbi Dobra i Zla. I o kontinuiranoj i vječnoj potrazi za ljudskošću. Otud i neprevodiv naslov, Terminus. Stigao je termin za nešto. Nešto je (de)terminirano. Nešto je u terminalnoj fazi. Ili je to netko tko je tek došao na ovaj svijet?

Troje glumaca je stalno na sceni, oni svojim pojedinačnim iskazima konstruiraju narativ prema kojem imaju iznimno emotivan odnos, riječ je o njihovoj životnoj priči, o njenom vrhuncu. Sličnu vrst emotivnosti, jakog emotivnog doživljaja želi se proizvesti i kod publike, iskaz glumaca treba zadobiti status ontološkog,  autentičnog iskrenog iskaza kojim u intimiziranom prostoru Scene Rogoz žele postići jak identifikacijski moment sa publikom. A sve to u iznimno poetiziranom iskazu, govornom kontrapunktu gruboći sadržaja, iskazu koji traži iznimno vješte glumce i vrhunsku izvedbu. U izvedbenom smislu pokušat će se stvoriti predstava iznimno snažne atmosfere i još snažnije emotivnosti. Koliko s jedne strane pesimizma ponudi u opisu svijeta u kojem živimo, toliko s druge strane ova predstava želi udahnuti optimizma, i to osvještavanjem mehanizama kojima taj svijet možemo učiniti boljim. Jer ti su mehanizmi u nama samima.

Prevoditelj: Tomislav Pavković

 

Redatelj i scenograf: Tomislav Pavković

Kostimografkinja: Žarka Krpan

Oblikovateljica svjetla: Vesna Kolarec

Glazba: Karlo Mrkša

Inspicijent: Vedran Dervenkar

Premijera 19. veljače 2019.

Ansambl predstave

A – Sunčana Zelenika Konjević

B – Elizabeta Brodić

C – Karlo Mrkša