Romano Nikolić

Pazi na prazninu – autorski projekt Romana Nikolića

Predstava PAZI NA PRAZNINU  dobila je čak četiri nagrade te tako postala apsolutni pobjednik međunarodnog Festivala Teatar na raskršću koji se održao u Nišu u Republici Srbiji. Festival Teatar na raskršću ima za cilj afirmaciju sličnosti i razlika kulturnog identiteta država i naroda koji dijele isti kulturni prostor, jačanje međunarodne kulturne razmjene, promoviranje kazališne umjetnosti, balkanskog kulturnog prostora, kao i razmjenu ideja i kazališnih praksi. Publika je tako na Festivalu gledala predstave iz Slovenije, Hrvatske, Makedonije, Bugarske, Srbije i Rumunjske.

Nagrade predstavi PAZI NA PRAZNINU dodijeljene su u sljedećim kategorijama:

  1. najbolja predstava u cjelini
  2. najbolja režija (Romano Nikolić)
  3. najbolja scenografija (Zdravka Ivandija Kirigin)   
  4. najbolja kostimografija (Zdravka Ivandija Kirigin)

Na svijetu postoji toliko tema za razgovor.

Sve te teme mogući su objekti pažnje u kazalištu. Koja je važnija? Koja nas se tema više tiče? Okrutnost? Bezosjećajnost? Nepravda? Nesloboda? Nejednakost? Bespravnost? Nasilje? Na što smo osjetljivi, kao ljudi? Što nas dira? Što želimo promijeniti u svijetu? Što želimo promijeniti na nama samima, odnosno U nama samima? Postoji li ono nešto čemu svi mi, kao ljudi, težimo? Koja je to tema? Koje je to pitanje? Gdje početi? Od čega? Od koga? Možda ovo zvuči kao niz općenitih pitanja, i jest na neki način, ali sva su ta pitanja svakom čovjeku koji imalo gleda oko sebe – bliska. Nisu li? Svi mi gledamo oko sebe. Motrimo. Razmišljamo. Pitamo se. Zaključujemo. Temeljem toga djelujemo. I… Nešto hoćemo. Što hoćemo? Nismo li se svi nekad u nekom trenutku svoga život upitali – zašto je svijet takav kakav je; zašto se događa to što se događa; mogu li ja ikako to promijeniti; jesam li bahat(a) ako imam tu želju; je li ta želja za promjenom iskrena, zbilja nastala iz potrebe da svima bude bolje ili želim mijenjati svijet samo zato da se ja u njemu bolje osjećam tako što će se svi oko mene osjećati bolje? Želim li mijenjati svijet iz svog ega ili je to stvarnosna ljudska potreba? Jesam li lažan(a) u tome? Smeta li me nepravda spram drugih zato što to unižava moj vlastiti mir ili me smeta nepravda zato što zbiljski vjerujem u bolji svijet, u nas, ljude? Vjerujem u prepoznavanje, razumijevanje; da je moguće bez bremena, osude, srama i krivnje živjeti život na Zemlji i dati obol ljudskom rodu…

Nema one teme koja se svih dotiče, kao što nema one teme koja se barem nekog ne dotiče. Nema. Jer ta tema ne bi postojala nekom u mislima da nema neke veze barem s nekim, pa čak i s jednim jedinim čovjekom na svijetu. Nema teme koja nas se ne dotiče. Ali koja nas se dotiče najviše?

Kontekst? Naravno. Uvijek je pitanje konteksta. Nisu iste teme bile goruće prije 100 godina, 300 godina ili danas. Ili jesu? Naravno, opet se pitamo. Koja je to tema koja nas dira, provocira, i kad nam ne da mira, kad je potiskujemo, ona izbija u prvi plan na najneočekivanijem mjestu i u najneočekivanijem vremenu? Hm… Pitam se ja, pita se on, i pitate vi… Valjda.

Jer, tako smo se nas dvoje pitali.

Kad smo počeli s radom na predstavi Romano je rekao nešto u stilu – Razmišljam o stanicama. Razmišljam o metro stanicama diljem svijeta. Tamo je toliko mnogo ljudi. Oni dolaze, prolaze, odlaze. I mi se zatečemo u tim masama ljudi. I imamo svoje misli. A ne pitamo se što se tu dogodilo? Ja sam pitala – Koja je tema? Što je to čega se želiš dotaknuti? Odgovorio je, nešto kao – Je li se u ovom prostoru dogodilo nešto prije naših misli? Možda je baš na ovom mjestu netko nekoga silovao ili poljubio ili zaprosio ili… A možda ništa od toga. I onda se lovimo kako druge prosuđujemo temeljem njihovog izgleda. Vidim osobu koja na sebi ima nešto nalik dronjcima već automatski upisujem priču u tu osobu, a nemam pojma. Vidim osobu koja urla, bezobrazna je, ja je stavljam u ladicu, ne dopuštam vrijeme razmišljanja samom sebi da shvatim – ja ne znam koja je pozadina priče te osobe, jer ja reagiram iz svog trenutačnog iskustva. Ja tu osobu „mjerim“, stavljam u neku ladicu, neki kalup, donosim neku prosudbu temeljem mojeg vlastitog osjećanja u tom trenutku. Nemam vremena za sebe. Nemam vremena da se shvatim – ja dišem. Jurim od mjesta do mjesta, osiguravam sebi egzistenciju, trčim za smislenošću, pitam se tko sam ja, ali u tom trenutku kada nailazim na neku osobu, vrlo rijetko se pitam – tko je zapravo ona. Koja je njezina povijest? Zašto ima takav izraz lica? Zašto koristi te riječi, taj ton? Ne, ja za to nemam vremena. Ne pitam se. Mi se ne pitamo. A trebali bismo se pitat. I ljutim se jer je ta osoba neprijatna. A zapravo sam i ja sam taj koji ne dopušta drugom da bude drugi. Očekujem da sjedne u sliku koju sam gradio čitavog života. Kakav sam onda ja?

I onda dođu noći, trenutci u kojima se kao probuđen šokiram nad samim sobom i upitam se – zašto, ne, kako sam donio sud temeljem ničega; kako’; zašto?; ‘ko mi daje pravo?I želim to promijeniti. Ali ne ide preko noći. I ne znam. Ne znam ni ja – odgovaram. Ali želim o tome progovarat. Kako? … Ne znam.

Samo znam da me se tiče.

Ni kazalište to ne može promijeniti, dragi. Uzvraćam.

Tišina.

Ne može. Ali može barem na trenutak baciti fokus svjetla na te trenutke koje svi mi zajedno, a opet svatko za sebe, proživljava, ako ne na dnevnoj bazi, ali onda vrlo često.

Ne trebamo se ničega bojati. Ničeg. Pogotovo ne samih sebe.

Pogotovo ne – promjene.

Olja Lozica

 

Pravo značenje teksta je u njegovoj praznini.

Bilješke uz ideju predstave.

 „U kazalištu se stvari pretpostavljaju.“

 Kazalište računa na gledateljevo očekivanje događaja. Čitajući kazališno znakovlje, gledatelj pretpostavlja tijek fabule, upisuje značenja, stvara sud o likovima.

„Moglo se dogoditi…“

Na pozornici je moguće prikazati nebrojeno svjetova. Svijet na pozornici nije stvaran, već zamisliv, onaj koji na estetski način preispituje etička načela. Aristotel u svojoj Poetici upućuje da se prikažu događaji koji se nisu, ali bi se mogli dogoditi. Suvremenim dramskim postupkom ova se uputa može izokrenuti: moguće događaje koje pretpostavlja publika zamijeniti sa stvarnim.

Istina ili fikcija, život ili kazalište?

Tragedija je oponašanje, kaže Aristotel. Imaginacija ili  zamišljanje radnje koja bi se mogla dogoditi potiče gledatelja na razmišljanje o općenitostima. Može li stvarni događaj prikazan na pozornici polučiti katarzu kao temeljnu svrhu tragedije? Mogu li suvremene teme dosegnuti težinu tragične patnje kojom bi publika kroz rešeto istresla zlo i postala dijelom bolje društvene zajednice? O suosjećanju Aristotel govori kao o nekoj vrsti bola što ga zadaje prizor zla, smrtonosnog ili bolnog, koje se okomljuje na onoga tko to ne zaslužuje; zla za koje bi čovjek mogao očekivati da će snaći njega ili nekog njemu bližnjeg. (II. knjiga Retorike, Aristotel, 1989, 107.) U dubini gledališta, u mraku, u udobnom naslonjaču, gledatelj je zaštićen jer na pozornici pati netko drugi, a ne on (Freud).

Suosjećanje koje predstava izaziva u gledatelja, emocije, pokoja suza… imaju li vijek trajanja? Rasprše li se već na prvom uglu iza kazališta, kad se stopimo sa sveprisutnim konformizmom, političkom korektnošću, strahovima, frustracijama, jednom riječju, s novim ulogama koje nameće život.

Idemo iz početka.

U životu se očekuju događaji prema ustaljenim pravilima. Čitajući znakovlje oko sebe, odjeću, nečiji hod, gestu, frizuru…, čovjek upisuje vrijednosni sud – pretpostavlja.
U životu supostoji nebrojeno svjetova. Samo je jedan očekivan i prihvatljiv – naš.
U životu je istina konstrukt pojedinca ili jednakomisleće grupe. Dokument gubi vjerodostojnost ukoliko se ne poklapa s našom istinom.

Čemu onda kazalište?

Kazalište nastoji izmamiti emocije i razbistriti razum. Nastoji prikazati život u nebrojeno svjetova i u stvarnosti ga održati mogućim. Popuniti prazninu smislom.

Vesna Kosec-Torjanac

T. Čadež: Jutarnji list

Večernji list: Drag queen Spazam Orgazam u novoj predstavi HNK Varaždin

Kazalište hr

Varazdinski hr

A. Tunjić: Vijenac

 

REDATELJ: Romano Nikolić

DRAMATURGINJA: Olja Lozica

SCENOGRAFKINJA I KOSTIMOGRAFKINJA: Zdravka Ivandija Kirigin
DIZAJNERICA RASVJETE: Vesna Kolarec
SKLADATELJ I IZBOR GLAZBE: Damir Šimunović
VIDEO PROJEKCIJE: Ivan Lušičić

FOTOGRAFIJE: Luka Dubroja

INSPICIJENT: Vedran Dervenkar
ASISTENTICA KOSTIMOGRAFKINJE: Žarka Krpan

DIZAJN PLAKATA: Vladimir Resner

Premijera 12. veljače 2021.
Praizvedba 16. prosinca 2020.

Galerija

Ansambl predstave

Hana Hegedušić
Iva Kraljević
Beti Lučić
Robert Plemić
Spazam Orgazam