Nije zabavno decenijima živjeti bezidejno, i tako se opet jedamput javlja vapaj za “Novim”, a što je zapravo “Novo”, nitko ne umije objasniti. “Novo”, to je uvijek nešto drugo! Omladina 1830., 1848., pa ona 1917-1920, izronivši iz krvi Prvog svjetskog rata, isto je tako maštala o nečem “Novom”, isto je tako htjela da se oslobodi svega što se zvalo “balast prošlosti”. – Miroslav Krleža, Maj 1968.
Dramski tekst “Ništa novo”, kao što mu i naslov kaže – naizgled ne pokušava stvoriti ništa novo. Kao polazište svog teksta, Vlašić uzima teme, motive, situacije i likove tekstova građanske dramaturgije 19. i 20. stoljeća – njegovim salonom lutaju ostatci i odjeci Arkadine, Ljubov Andrejevne, Lopahina, Trigorina, kao i Pube Fabriczyja, barunice Castelli, Laure Lenbachove i drugih likova glembajevskog ciklusa, u njemu se ponavljaju ustaljene situacije – slave se obljetnice, kuća bi se trebala prodati, obitelj je u financijskoj krizi, ljubavne igre uglavnom završavaju nesretno. Ipak, Vlašić visprenim jezičnim i citatnim ludizmom, izmještanjem prepoznatljivih situacija u novi kontekst i neprestanim izbjegavanjem razrješenja situacije stvara svijet u kojem se ne može dogoditi ništa novo, u kojem se ništa ne može promijeniti niti dovesti do svog završetka. Njegova su lica zarobljena u svijetu ponavljanja, odnosima koje ne mogu razriješiti, situacijama koje ne mogu ili ne žele promijeniti. Ništa novo tako ipak postaje nešto novo – građanski salon postaje prostor egzistencijalne praznine, a Vlašićev jezik blizak jeziku teatra apsurda, koji kao svoj materijal, poput Ionescovih početnica engleskog jezika, uzima klasične tekstove građanske dramaturgije i pomoću njih stvara nov i autentičan dramski svijet.
Možemo li uopće stvoriti nešto novo ili živimo na ruševinama civilizacije i parazitiramo na kulturnom kapitalu kanonskih djela? Kako se odnosimo prema kanonskim djelima – pokušavamo li ih iščitavati iz neuralgičnih točaka našeg vremena ili njima ponavljamo naučene obrasce i vrijeme koje je prošlo? U svijetu u kojem nas proganja imperativ neprestane proizvodnje, originalnosti i novine, koncepata „ponovnog izmišljanja samih sebe“ koje je pop-kultura afirmirala još krajem prošlog stoljeća, a što sve uglavnom rezultira proizvodnjom ogromne količine smeća (kako u kulturnom, tako i u ekološkom smislu), okretanje tekstovima iz prošlog stoljeća i prošlog svijeta podsjeća nas na to da smo „patuljci koji stoje na leđima divova“ (Bernard iz Chartresa), ali i da i te tekstove, stare tek nešto više od stotinu godina, itekako možemo približiti osjećanju našeg vremena.
Postavljanje praizvedbe nekog teksta sasvim je drugačije iskustvo od postavljanja već izvedenih i poznatih tekstova, pogotovo kad se radi o tekstu složene fakture koji se suptilno kreće između različitih razina fikcije kao što je Vlašićev. „Ništa novo“ postavili smo 2015. godine na Akademiji dramske umjetnosti u formi koncertnog čitanja. Pet godina kasnije, kad smo dobili poziv da tekst bude praizveden u Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu, vratili smo se tekstu i s novim pogledom prionuli na njegovu adaptaciju. Budući da je sam autor bio prisutan tijekom cijelog procesa rada na predstavi, imali smo priliku tekst dodatno adaptirati i krojiti tijekom samog procesa u suradnji s glumačkim ansamblom, unoseći u njega i glumački materijal koji je nastajao tijekom procesa. Takav način rada u kojem se tekst iz dana u dan iznova ispituje i testira u suradnji sa autorom i glumačkim ansamblom istovremeno je uzbudljiv i iznimno zahtjevan, ali vjerujem da je upravo takav pristup otvorenosti teksta prema izvođačima i izvođača prema tekstu dao priliku da doista stvorimo – nešto novo.
Hrvoje Korbar
