Nije zabavno decenijima živjeti bezidejno, i tako se opet jedamput javlja vapaj za “Novim”, a što je zapravo “Novo”, nitko ne umije objasniti. “Novo”, to je uvijek nešto drugo! Omladina 1830., 1848., pa ona 1917-1920, izronivši iz krvi Prvog svjetskog rata, isto je tako maštala o nečem “Novom”, isto je tako htjela da se oslobodi svega što se zvalo “balast prošlosti”. – Miroslav Krleža, Maj 1968.
„Ništa novo“, dramski tekst Luke Vlašića, kao što mu naslov i kaže – naizgled ne pokušava stvoriti ništa novo. Vlašić poseže za ostacima likova i situacija građanske dramaturgije, naslanjajući se prvenstveno na djela Krleže i Čehova. Njegovim salonom dvadesetiprvog stoljeća šeta galerija okljaštrenih likova, sastavljenih od Arkadine, Ljubov Andrejevne, Trigorina, Lopahina, Leonea Glembayja, Križovca, Klare i Laure Lenbachove, i ponavljaju se ustaljeni zapleti – slave se rođendani, prodaje se kuća, obitelj je u financijskoj krizi, negdje iz daleka stižu vjetrovi rata, naizgled – sve se ponavlja i ne događa se ništa novo. Iz gomilanja citata i referenci na kanonska djela književnosti Vlašić tako uspijeva stvoriti sasvim nov i autentičan dramski svijet koji je u isto vrijeme lepršavo ironičan i duhovit te pun egzistencijalne napetosti i zamora tim ponavljanjem.
Dramski tekst satkan od citata, od dijaloga s kanonskim djelima domaće i svjetske književnosti, naizgled također nije ništa novo, i Vlašić je toga svjestan. Koristeći materijal građanske dramaturgije dvadesetog stoljeća gotovo kao ready-made, supostavljajući likove i situacije iz različitih komada svojem autorskom tekstu, stvara svijet blizak teatru apsurda. Građanski salon tek je na korak od Beckettove pustinje – Vlašićeva lica uhvaćena su u mrežu intertekstualnosti, u kazališne kulise iz kojih se ne mogu izvući, i u kojima ne mogu proizvesti ništa novo, a postojeći zapleti više se ne mogu odvijati.
Možemo li uopće stvoriti nešto novo ili živimo na ruševinama civilizacije i parazitiramo na kulturnom kapitalu kanonskih djela? Kako se odnosimo prema kanonskim djelima – pokušavamo li ih iščitavati iz neuralgičnih točaka našeg vremena ili njima ponavljamo naučene obrasce i vrijeme koje je prošlo? U svijetu u kojem nas proganja imperativ neprestane proizvodnje, originalnosti i novine, koncepata „ponovnog izmišljanja samih sebe“ koje je pop-kultura afirmirala još krajem prošlog stoljeća, a što sve uglavnom rezultira proizvodnjom ogromne količine smeća, „Ništa novo“ nipošto nije povratak na staro, već izvrstan povod za scensko istraživanje, otvaranje prostora dijaloga između suvremene izvedbene prakse i suvremenog dramskog pisma, kanonskog djela i okolnosti koje su proizvele taj kanon te ispitivanje granica, dosega, mogućnosti i uopće potrebe da se kazalište danas stvara.