“Balog i djeca dobro se razumiju. Međutim, podjednak čitateljski užitak doživljavaju i odrasli. Njih pak dohvati autorov stroj za izmicanje uporišta općepoznatim pojavama, pa ih uvuče u sugiru duhovitoga poigravanja s pojmovima i slikama pri čemu raslojavanje i usložnjavanje jezika imade ključnu gradbenu važnost. No, Balog nije ni lak ni jednostavan pisac. Iza zaslona lakoće i pojednostavljenja izviruje, pa se nudi umu i srcu čitateljevom bogata duhovnost i životna mudrost autorova. Duh u igri, nenametljivo i tobože usput, vodi nas u bolji, pošteniji i pravedniji svijet koji možebiti jest pričin, ali nas krijepi i ohrabruje, raduje i potiče. Sva ovako sažeto skicirana obilježja Balogova stvaralaštva označavaju i krase njegovo dramsko pismo. Davne godine 1983. praizveden mu je u Zagrebačkom kazalištu mladih u režiji slavnoga Boška Violića igrokaz Nećko Svojeglavečko (potaknut nekim francuskim predloškom) u kojem mama, susjeda, djed, stric, teta i cirkuski slonovi i drugi nagovaraju i darovima mame dijete da se rodi, a ono odbija sve dok mu tata ne obeća pusu. Vragolasti stihovi brzo su i točno označili svaku dramsku osobu, uveselivši male i velike gledatelje (ove druge napose lik Đenerala koji je onodobno zbilja bio politički izazovan!), ali i ponudili nježnu dramsku priču koja je veličala ljubav kao vrhovno načelo života. Dvadesetak godina poslije, 2002. godine, Zagrebačko kazalište lutaka uprizorilo je taj igrokaz (u režiji Dražena Ferenčine), kao i njegov nastavak Kako je Nećko postao Hoćko (u režiji Zorana Mužića), prikaz nevolja u kojima se našlo netom rođeno dijete sučeljeno sa svijetom opsjednutim, ravnodušjem, površnostima i bedastoćama.” (Igor Mrduljaš)
