Davor Špišić

Nebo od gume

Izvedbe u studenom: srijeda, 20. 11. u 19,30; četvrtak, 21. 11. u 19,30; subota, 23. 11. u 19,30 i petak, 29. 11. u 19,30 na Velikoj sceni.
Rezervacije ulaznica: 042 200 150; blagajna@hnkvz.hr
On-line prodaja ulaznica: http://online.hnkvz.hr/

Ovaj tekst Davora Špišića nagrađen je nagradom Marin Držić.

Radi se o iznimno aktualnom tekstu koji na duhovit i pomalo groteskan način progovara o mnogim neuralgičnim točkama našeg suvremenog društva. Radnja je smještena u vulkanizersku radionicu kojoj prijeti zatvaranje i rušenje zbog ekonomskih i političkih malverzacija. Sve se to prelama preko egzistencije jedne obitelji. Različite silnice u drami prelamaju se tako da na duhovit, topao, ali istodobno i “pomaknut” način govore o našem suvremenom stanju. Sve vrijednosti ove drame prepoznate su od žirija nagrade Marin Držić, a ono što je kazališni inspirativno jest to da se kroz ovaj tekst može uspostaviti zanimljiv i poseban stil glume.

Aktualnost motiva koji se prepliću u drami jedan je sloj, a drugi sloj te drame jest specifičnost dramskog pisma koje daje mogućnost glumačkog istraživanja i uspostavljanja mogućeg specifičnog stila glume.

Satira o posrnulim društvenim autoritetima

Na Natječaju Ministarstva kulture Republike Hrvatske za Nagradu za dramsko djelo “Marin Držić” za 2015. godinu drugonagrađeni tekst Davora Špišića Nebo od gume u Varaždinu doživljava svoju praizvedbu. Riječ je o crnohumornoj komediji o svakodnevici suvremene obitelji koja muku muči s kreditima i nerentabilnim obrtom te o društveno moćnim institucijama čijoj se gramzivosti može usprotiviti jedino – čudo.

Osim uvodnog mjesta na groblju, radnja se odvija u domu obitelji Vojnović, točnije u njihovoj vulkanizerskoj radionici i u mjesnoj crkvi, tj. župnome dvoru.

Ne možemo ne primijetiti da je riječ o dvama prostorima, profanom i svetom, kao što je i naslov knjige Mircee Eliadea, povjesničara religija i antropologa.[1] On piše da je sakralno element u strukturi ljudske svijesti, a ne tek neki stupanj u povijesti te iste svijesti. Sveti prostor je odijeljen i izdvojen, ritualno i fizički te je središte svijeta, slika „svemira“, slika ponovnog Božjeg stvaranja koje počinje ulaskom, tj. obredom (vidi str. 22.-24.). Prema Eliadeu, sveto i profano u modernom svijetu poprima oprečnu relaciju prema svetosti arhaičkog čovjeka i njegove religioznosti, pa se transcendentno relativizira. Autor tvrdi da upravo zbog zaborava vlastitih duhovnih korijena moderni čovjek tavori u jalovoj i sputanoj egzistenciji. Biti čovjek ili živjeti kao ljudsko biće zapravo znači biti religiozan, u najširem značenju te riječi. Međutim, današnjem čovjeku, koji živi u radikalno desakraliziranom svijetu, od svih stvarnih i izmišljenih potreba upravo najviše nedostaje osjećaj istinskog religioznog čina; nedostaje mu potpuno iskustvo svetoga koje je toliko nadahnjivalo drevne narode u svim vidovima kulture i svakodnevnog života. Štoviše, bio je uvjeren da se upravo sveopća kriza zapadnog modela civilizacije, koja je kulminirala u XX. stoljeću (a svakako se nastavlja i početkom novog, XXI. st.), može prevladati i nadvladati samo ako se uspostavi kontinuitet sa zaboravljenim ljudskim sposobnostima koje se mogu obnoviti čak i u našoj suvremenosti, jer moderni čovjek živi dezorijentiran.

„Sveti prostor“ u Špišićevoj satiri, uz ritualni prostor dodajmo sve crkvene odaje, pa i saunu u kojoj „duhovni vođe“ krijepe svoja tijela, sve je, samo ne sveti. Profane političke namještaljke u svrhu bogaćenja i pedofilija do temelja su ga desakralizirale. Mnoštvo je novinskih napisa o tome, pa nije ni čudo da se ta tema našla na meti Špišićeva pera. Upravo zato je nostalgija Eliadea usmjerena prema izvorima, prema onom bitnom koje nam može pružiti jednu obnovljenu i višedimenzionalnu sliku svijeta u kojem čovjek ima pravo na mnogo više od pukog preživljavanja. U vremenu posvemašnjeg nihilizma i krize identiteta čitavog zapadnog kulturnog i civilizacijskog kruga nema mjesta za magijske oblike života i prakse. Čovjek više ne vjeruje u opreku dobra i zla, pa je i nada i vjera u dobro onemogućena. Mit je izgubio snagu istinite priče i postao trač na kavi. U novovjekim odnosima profanog i svetog, Gospa ne nastanjuje prostor takve crkve, već se u Nebu od gume pojavljuje u vulkanizerskoj radionici: od krvi i mesa, bez plašta i aureole, razdjevičena i očovječena. Bliska puku i njegovim problemima. Poput bajke sa sretnim završetkom, Gospa pomaže da dobro pobijedi, da ne strada „mali čovjek“ ostavši bez imovine koje se žele domoći crkveni i bankarski moćnici. Samo, u bajkama sa sretnim završetkom zlikovci su kažnjeni, a u Nebu od gume, kao i u stvarnosti – nisu.

Satira, već je spomenuto, počinje sprovodom, a smrt je „sveto vrijeme“ u ciklusu života, kao i inicijacija, ovdje sveta pričest, na kojoj su dječaci žrtvovani. Jedan od tih dječaka, sada student Borko, zapostavlja studij zbog „pomaganja“ u crkvi. Važan dio „sretnog završetka“ svakako je povratak studiju, dakle autorov odabir znanja kao istinske blagodati. A Gospa? Umorna je od ukazivanja, od javnosti. Ako vam dođe, ne radite selfie s njom za instagram. Postala je celebrity, a njoj je samo do – šalice kave.

Vesna Kosec-Torjanac

[1] Eliade, Mircea, 2002., Sveto i profano, AGM, Zagreb

SPONZORI PREDSTAVE:

Gumiimpeks, Varteks, Crtorad i AC Baumgartner

Redateljica: AIDA BUKVIĆ
Scenograf: MILJENKO SEKULIĆ
Kostimografkinja: IRENA SUŠAC
Dizajner rasvjete: MILJENKO BENGEZ
Suradnik za glazbu: VID NOVAK KRALJ

Inspicijent: Sanjin Rožić
Šaptačica: Natalija Gligora Gagić
Asistentica redatelja: Sunčana Zelenika Konjević
Asistentica kostimografkinje: Žarka Krpan

Fotografije i video: Droolia UFO

Predstava traje: 80 minuta bez stanke


Galerija

Ansambl predstave

PAVLE, vlasnik “Duše”, (vulkanizerskog obrta koji se izdušio): LJUBOMIR KEREKEŠ
MILA, njegova žena,  (meka duša, ali kad zatreba, tvrđa od malja ): SUNČANA ZELENIKA KONJEVIĆ
BORKO, njihov jedinac,  (dosta ravnodušan prema stvarnosti): OGNJEN MILOVANOVIĆ
ILIJA, djed,  (jedva čeka da ispusti dušu pa da se riješi familije): ZDENKO BRLEK
AUGUSTIN, župnik,  (dušebrižnik od zanata): TOMISLAV KRSTANOVIĆ
ZDENKA, domaćica kod župnika, (prostodušna a zdravo lukava): MIRJANA SINOŽIĆ
TARA, dušica od cure, (katkad bezdušnica u krevetu, dogodi joj se): HANA HEGEDUŠIĆ
EDO, bankomat, (u krevetu ponekad malodušan, događa mu se): IVICA PUCAR
KOLOMAN, biskup, (rasprodana duša): STOJAN MATAVULJ  
FRANJO, biskupov tajnik, (pije nadušak, pati od grizodušja): KARLO MRKŠA
DAŠA, baba (ovisna o zadušnicama, maltretira vjernike i nevjernike): GORDANA SLIVKA
GOSPA, vanzemaljka, (doduše ukazuje se): BETI LUČIĆ