Mrtva svadba Asje Srnec Todorović, motiv ljubavi konfrontira s njegovom dimenzijom „na život i smrt“. Slike ljubavi i smrti plutaju među likovima Oca, koji uz pristanak mrve Majke nastoji zbrinuti Kćer brakom, Kćeri, koja ideju zbrinutosti jednako tako vidi i u kraju života; Mladoženje, s fantastičnom idejom o ljubavi i obitelji, koja uspijeva opstati tek zato što ih nikada nije doživio, i Mrtve majke, pospremljene u obiteljski ormar.
Mrtva svadba predstavlja obitelj kao društvenu igru, čija pravila od davnina ispisuje kulturološko nasljeđe. Obiteljske uloge, odnosi i rituali, s koljena na koljeno provode se bez odstupanja. Tako Obitelj postaje tek obiteljsko naslijeđe, odnosno akumulirano obiteljsko breme, koje s ponosom u srcu ili s djedovima u oku, ostavljamo potomstvu. Svako preispitivanje ili nepoštivanje pravila urušava cijelu instituciju. Pokoljenja su već prije svoga postojanja osuđena na gušenje u praviima, kao u prašini nekog obiteljskog porculana, koji godinama čeka “posebnu priliku”.
Jedna obična obiteljska tragedija kao tektonski poremećaj figurica u igri, manje je smrtonosna od igre same. Jer naslijeđene samo, univerzalna je obiteljska tragedija.