Mali princ postaje Mala princeza. Svijet ratnih četrdesetih mjesto je uništenja, dekadencije, razvratnosti, obijesti…, suštinski veoma sličan svijetu danas. Koncept Male princeze utemeljen je na zadržavanju idejnog, unutar konteksta aktualnog. Izvorni, egzistencijalni problemi današnje djece slični su onima prošlog stoljeća, no sa sobom nose i trenutni stupanj razvoja društva, drugačiju političku situaciju i ogroman tehnološki napredak, koji nisu nimalo zanemarivi. Odrasli, manje no ikad, imaju doticaja s djetetom u sebi, čime su se slutnje iz novele ostvarile. Oni više ni ne traže dijete u sebi, stoga je jedini način da djeca krenu u potragu za odraslima. Mala princeza pustinjski pijesak mijenja za urbanu džunglu. Otuđena od utabane svakodnevnice gradskog života, usamljenija je od čovjeka u pustošima Sahare.
Tema predstave je usamljenost. Atmosfera je izgrađena na melankoličnom, često vrlo tužnom, no istovremeno izrazito optimističnom tonu novele koji proizlazi iz nostalgije za domom ili djetinjstvom, prepuštenosti djece samoj sebi i etida s njihovom igrom i plesom. Mala princeza, pametna i znatiželjna, no životno neiskusna djevojčica s asteroida B 612, zatekla se u velegradu, na Zemlji. Zbunjena je i uzbuđena. Upoznaje tinejdžere Zmiju, Lisicu i Bijednog Cvjetića te s njima kreće u avanturu. Na putu susreće Pijanca, Kraljicu, Oholicu i još mnoge odrasle kroz koje uči o apsurdnosti ozbiljnog, pobrkanim vrijednostima i nerazumijevanju. Samo srcem čovjek dobro vidi; ono bitno očima je nevidljivo. Dječja neiskvarenost oduzeta je od strane odraslih i surovosti svijeta koji su stvorili.
