Stanislaw Ignacy Witkiewicz

Luđak i opatica

Stanisław Ignacy Witkiewicz (1885-1939) jedna je od naintrigantijih umjetničkih pojava XX stoljeća u Poljskoj. Pisac, slikar i filozof svojim je djelovanjem u svakome od ovih područja ostavio traga i do danas je inspiracija generacijama poljskih umjetnika.

Nakon II svjetskog rata postaje poznat širom svijeta, a kod nas su njegove drame poznate već od osamdesetih godina prošlog stoljeća zahvaljujući prijevodima hrvatskog „witkacologa“ prof. Dalibora Blažine.

„U svom teoretskom eseju Uvod u teoriju Čiste Forme Witkacy nakon što daje kratak model nerealističkog kazališta ironično pita: „A dakle, jednostavno ludnica? Prije – mozak luđaka na sceni.“ Kao da odgovara na to pitanje u Luđaku i opatici Witkacy zaista predstavlja unutrašnjost uma luđaka i pokazuje njegov uznapredovali raspad i na kraju oslobađanje iz veza privremenosti.

Iskustva iz Rusije Witkacyja za vrijeme revolucije uvjerili su ga da u novom masovnom društvu uskoro neće biti mjesta za umjetnike, intuitivno je predosjećao da će individualci koji će uspjeti preživjeti biti izloženi psihijatrijskoj hospitalizaciji kao luđaci. U Novim formama u slikarstvu koje je objavio 1919. Witkacy prikazuje sudbinu koja očekuje umjetnike:

„…pravi će umjetnici (…) sjediti u specijalnim ustanovama za neizlječivo bolesne i bit će kao pojedinačni primjeri davnog čovječanstva predmeti pokusa učenih psihijatara. Muzeji će biti otvarani za rijetke posjetitelje, isto tako i specijaliste posebnih grana povijesti: povijesti umjetnosti, specijaliste egiptologije ili asirologije ili drugih znanosti o izumrlim rasama, jer i rasa umjetnika će izumrijeti, kao što su izumrle i davne rase…“. U Luđaku i opatici susrećemo totalitarni savez države i znanosti koje podupire religija čiji je cilj uvođenje nametnute sreće i mira. Nova psihologija i nova politika zajedno sudjeluju u djelu prilagodbe ljudi za život.“ (Daniel C. Gerould)

Unatoč temi koja vrlo ozbiljno progovara i o našem vremenu Luđak i opatica obiluje i scenama u kojima dolazi do izražaja specifični humor Witkiewicza u kome možemo pronaći i elemente koji će kasnije biti nazvani teatrom apsurda i koji će sigurno biti bliski današnjem gledatelju.

Jasmin Novljaković

 

Luđak i opatica: s Witkacyjem od tragedije do farse

Ime Stanisława Ignacyja Witkiewicza (1885-1939), koji se pojavljuje i pod pseudonimom Witkacy, dobro je poznato poljskoj i svjetskoj kazališnoj publici. U bogatom opusu tog slikara, filozofa, teoretičara i kritičara, romanopisca, publicista i fotografa – umjetnika koji je sazrijevao na razmeđu modernizma i avangarde – dramsko stvaralaštvo zauzima istaknuto mjesto: nastalo uglavnom dvadesetih godina 20. stoljeća, ono se sastoji od četrdesetak tragifarsi (sačuvana su samo 22 teksta), pisanih u ozračju Witkacyjeva specifičnog katastrofističkog sustava – metapovijesne teorije o zamiranju individualističke kulture i njezinih metafizičkih tvorbi. Naime, za Witkacyja, svijet se, počevši od Francuske revolucije, nalazi u fazi odumiranja filozofije, religije i umjetnosti, odnosno preobrazbe nekoć metafizički potentnog i kreativnog čovjeka u jalovog sudionika mravlje civilizacije, koja neumitno dolazi. Stoga je tzv. teorija Čiste forme u kazalištu, koju je pisac često i uporno obrazlagao, implicirala prije svega obračun s naturalističkim kazalištem i konvencijama naslijeđene modernističke kulture na umoru. Samim time zadatak umjetnika u doba „razularenih formi“  (zadatak za Witkacyja samog!) bio je usmjeren na pokušaj da se makar još samo jednom, prije nego što svijet definitivno uđe u fazu sveopće entropije, u kazališnom gledatelju izazove „metafizički drhtaj“. U tom smislu njegov središnji teorijski postulat „deformacije“ odnosi se prije svega na dokidanje uzročno-posljedičnih zakona tog svijeta i stereotipa na kojima se zasniva njegova spoznaja. Na taj način Witkacy-modernist au rebours, otkriva se u svojoj drugoj kazališno-povijesnoj ulozi: u ulozi avangardnog dramskog pisca.

Iako za života slabo shvaćen (prije Drugog svjetskog rata u Poljskoj je odigrano šest premijera njegovih tekstova, od kojih su neke izazvale prave društvene skandale), krajem pedesetih godina Witkacyjevo dramsko stvaralaštvo doživjelo je najprije poljsku, a ubrzo i svjetsku promociju – posebno od trenutka kada ga je Martin Esslin, u svojoj čuvenoj knjizi The Theatre of the Absurd (drugo izdanje iz 1969. godine), proglasio istaknutim predšasnikom teatra apsurda. Od objavljivanja 1962. godine, njegovi dramski tekstovi prevedeni su na tridesetak jezika, doživjevši premijere na više od 300 kazališnih scena na svim kontinentima. Naravno, u posljednjih pola stoljeća mijenjali su se kodovi njihova razumijevanja: od ranog egzistencijalista i avangardista, preteče „teatra okrutnosti“ i totalitarizma, u novije vrijeme u Witkacyju je otkrivena još jedna važna dimenzija – ona koja je u autoru Luđaka i opatice prepoznala predšasnika književnog i dramskog postmodernizma.

Među njegovim dramskim groteskama posebno se ističu Tumor Mozgowicz, Novo Oslobođenje, Oni, U maloj kuriji, Metafizika dvoglavog teleta, Gyubal Wahazar, Vodena koka, Bezimeno djelo, Sipa, Poludjela lokomotiva, Majka, Belzebubova sonata te najambicioznije i najbolje dramsko djelo – Šusteri, nastalo 1934. godine. Međutim, tom popisu „uspješnica“ svakako treba pridodati i Luđaka i opaticu, tekst koji je možda najmanje karakterističan za Witkacyjevu specifičnu dramaturgiju, ali koji – zahvaljujući svojoj jednostavnijoj strukturi i umijeću kondenziranja zgusnute i koherentne dramske radnje te njegove značenjske fakture – predstavlja sjajan „uvod u Witkacyja“. Potvrđuje to i njegova recepcija: tekst je nekoliko puta postavljen još dvadesetih godina, jednom i pod izmijenjenim naslovom: Luđak i njegovateljica (uz zabranu ulaska za vojnike i maloljetne). Bio je to također prvi Witkacyjev tekst izveden na jednoj poljskoj profesionalnoj sceni nakon Drugog svjetskog rata: zbilo se to – nakon što je Witkacy desetak godina proboravio na indeksu nepoželjnih – 1956. godine; ta je predstava u varšavskom Dramskom kazalištu odigrala važnu ulogu: omogućila je otvaranje poljskih scena njegovim složenijim i receptivno zahtjevnijim komadima. Najzad, u vrijeme kada su njegove drame, u drugoj polovici šezdesetih godina, doživljavale svjetsku karijeru, Luđak i opatica postali su jednim od najizvođenijih Witkacyjevih tekstova na svjetskim, posebno američkim pozornicama – što nije nimalo čudno s obzirom na „antipsihijatrijsku“ temu tog teksta.

Komad Luđak i opatica ili Nema lošeg što na još gore ne bi izišlo (1923) u prvi plan postavlja jednu od verzija od omiljenog piščeva junaka – Umjetnika, ovaj put pjesnika (pjesnika čije je pjesništvo i samo sumnjive kvalitete!), zatvorenog u ludnici i svezanog u luđačku košulju. Tako dvostruko zatočeni Walpurg objekt je borbe dviju terapijskih škola: tradicionalne psihijatrije, oličene u dr. Burdygielu, i psihoanalize, čije eksperimente provodi dr. Grün, uzaludno nastojeći razriješiti Walpurgov predmnijevani kompleks. Međutim, pjesnikovo osobno oslobođenje, njegova protestna gesta, ima „ljudski“ karakter: vodi kroz zavođenje lijepe Sestre Anne, odnosno „spontano“ ubojstvo jednog od liječnika, dr. Burdygiela. Naravno, počinjeni zločin zahtijeva društvene sankcije: no da bi izbjegao daljnje psihijatrijske torture, Walpurg se vješa. Čini se da je tragedija dopunila mjeru. Ali u tom trenutku pojavljuje se karakteristični Witkacyjev „deformacijski“ postupak: dok njegovo tijelo leži na podu ćelije, kroz njezina vrata ulazi isti luđak u društvu doktora, kojega je još nedavno ubio: obojica odvode Sestru Annu u grad, na zabavu. Dr. Grün biva uvjeren da je zapravo sâm poludio. Zatvoren je u vlastitoj bolnici, dok ga napadaju bijesni poslužitelji: „Sad smo mi luđaci“. Kao i obično, Witkacyjeva se dramska radnja zatvara grotesknim kaosom – ordinarnom tučnjavom.

Ali taj kaos gotovo vodviljskog karaktera – taj Witkacyjev Grand Guignol – nosi dublja značenja: svijet je ovdje ludnica, a umjetnik je izložen stalnoj torturi preodgoja i „izlječenja“. Metafora je poznata (sjetimo se samo Leta iznad kukavičjeg gnijezda Miloša Formana), premda  su Witkacyjeva rješenja drukčija: oslobođenje ne dolazi kroz nasilje, nego kroz grotesknu relativizaciju svakog „uzvišenog“ djelovanja. Jer, u njegovim groteskama svaka se tragedija pretvara u farsu. Svijet neumitno gubi svoja temeljna značenja i postaje pozornicom sveopćeg apsurda; budućnost pak, koju pisac navještava, umjetnike  – te posljednje individualiste – više doista neće trebati.

Witkacy se ubio 18. rujna 1939. godine, bježeći iz Varšave na istok, stigavši na rub onodobne Poljske – ubio se u trenutku kada su njegovu domovinu pregazile njemačke i sovjetske trupe. U trenutku u kojemu je dobio konačnu potvrdu da dolazi vrijeme u kojemu individua više neće značiti ništa.

Dalibor Blažina

Luđak i opatica knjižica

 

 

Prijevod: Dalibor Blažina

 

Redatelj: Jasmin Novljaković

Scenograf: Miljenko Sekulić – Sarma

Kostimografkinja: Jasminka Petek – Krapljan

Suradnica za scenski pokret: Jasminka Petek – Krapljan

Skladatelj: Davor Bobić

Inspicijent: Sanjin Rožić

Fotografije: Droolia UFO, produkcijska kuća

Premijera 07. studenoga 2018.

Galerija

Ansambl predstave

MIECZYSLAW WALPURG –  Luđak. Pjesnik……………………………………………………. Marinko Prga

SESTRA ANNA  -…………………………………………………………………………………………Elizabeta Brodić

SESTRA BARBARA – Predstojnica……………………………………………………………………..Ivana Zanjko

Prof. ERNEST WALLDORF  – Stari, žovijalni frajer……………………………………………Zdenko Brlek

Dr JAN BURDYGIEL – Običan psihijatar………………………………………………………………..Filip Eldan

Dr EFRAIM GRÜN – Psihoanalitičar iz Freudove škole…………………………………………. Nikša Eldan

ALFRED – Poslužitelj…………………………………………………………………………………………. Jakov Jozić

PANFUCY – Poslužitelj……………………………………………………………………………………Darko Plovanić