Autorski projekt Filipa Eldana i Nikše Eldana

LICA U IZOLACIJI/ on-line predstava

Autorski projekt Filipa i Nikše Eldana: Lica u izolaciji

Lica u izolaciji je projekt koji istražuje granice kazališta u vremenima društvenih restrikcija uzrokovanih pandemijom koronavirusa. Iako je uvođenjem posebnih mjera gotovo prekinuto svako kazališno djelovanje, to ne znači da se tzv. kazalištarci mogu s tim pomiriti. Prije svega, onemogućeno im je iznošenje svoje velike ljubavi, jer češće se radi o pozivu a ne o klasičnom poslu, a time i onemogućeno zarađivanje prijeko potrebnih sredstava za život. Posebno rizična podskupina ove zajednice su honorarci/paušalci. Oni su doslovno dovedeni u položaj borbe za goli život, elementarna egzistencijalna pitanja došla su na dnevni red (stanovanje, prehrana, dignitet…).

Projekt Lica u izolaciji osmišljen je upravo da pruži priliku toj najugroženijoj skupini da se izrazi i da se dovede u priliku ponovno osiguravati sredstva za život. Osim toga, ovaj projekt ima i ravnopravnu tendenciju istraživačkog djelovanja. Naime, iako se radi o nametnutim mjerama (potpuno razumljivim), možda je upravo došao trenutak idealan za ispitivanje položaja kazališta u suvremenom svijetu gdje smo većinu naših konekcija i socijalnih interakcija preselili u digitalni svijet. Internet je postao novo društveno igralište, tamo se nalazimo, tamo izmjenjujemo iskustva, tamo se družimo i igramo. Ako se tamo igramo, onda to znači da se tamo definitivno može igrati i kazalište. Pitanja je puno i različite su prirode, ali smatramo da prethodno navedena pretpostavka snažno sugerira da u tom prostoru ima mjesta i za kazalište. Ono što trebamo saznati je kako tamo doći i kako tamo napraviti kazalište?

U okrilje kazališta već odavno je ušetala tehnologija. Dapače, teatar je često u prošlosti među prvima prihvaćao tehnološke inovacije i integrirao ih u svoju praksu. Fotografija, projekcije, film, scenske tehnologije, svjetlosna rješenja, zvuk, ozvučenje, samo su neki od primjera. Opet dolazimo do trenutka kada se čini da je ovaj brak suvremenih i digitalnih tehnologija s kazalištem prirodan i očekivan te se postavlja pitanje zašto se već nije dogodio. Odgovor je da se u jednoj mjeri već dogodio, ali i da ima jedan značajan problem koji bi trebalo riješiti. Kada se nastoji formirati najjednostavnija definicija kazališta, onda se kaže da je to kada netko negdje nekome nešto igra (glumi). I tu se odmah uspostavljaju najvažniji elementi kazališta, a to su glumac i gledatelj. Oni najčešće nisu razdvojeni, oni dijele isti prostor i to jedno kazališno iskustvo čini jedinstvenim i iznimno neposrednim. Digitalna komunikacija taj dio na neki način eliminira. Ali možda dolazi do redefiniranja te ideje o neposrednosti. S obzirom na to da je većina ljudi koji danas koriste društvene mreže rođena u vremenima kada one ili nisu postojale ili su bile jako mlade, skloni smo onda nepovjerenju prema njima i čini nam se da nikada neće biti zamjena za gledanje u oči i rukovanje. Međutim, mlađe generacije, koje su rođene i odrasle u vremenima društvenih mreža, možda se do kraja s tim ne bi složile. Mislim da ćemo još pričekati dok ne dobijemo odgovor na ovo pitanje, a standardni društveni mehanizmi pod utjecajem razvoja tehnologije pobrinut će se svakako da ga dobijemo. Kazalište, s druge strane, ne može čekati i sigurno ima i svoje adute u toj igri. Uostalom, preživjelo je sve dosadašnje društveno-političke, ali i tehnološke promjene i revolucije. Mnogi su u jednom trenutku pomislili da će kazalište pojavom filmske umjetnosti nestati, ali vidimo da tome nije bilo tako. Ljudska potreba izvođenja neke priče nekim ljudima jednostavno je prejaka i usađena duboko u svakog od nas. Ona mjera u kojoj je kazalište do sada zakoračilo u digitalni svijet čini se ipak nedovoljna, a to je snimka predstave. Mislim da će se gotovo svi, i kazalištarci i gledatelji, složiti da ima nešto jako pogrešno u gledanju snimke neke predstave. Snimka predstave najčešće je dokumentarne prirode, ona služi da zabilježi izvođenje neke predstave i s tom svrhom je najčešće tretirana. Dakle, često je to široki plan koji u jednom kadru nastoji zabilježiti što je više moguće informacija vezanih za dotičnu predstavu. To je u pravilu suhoparno i teško da može biti zanimljivo ikome tko se ne bavi kazalištem, a najčešće i ikome tko se na neki način ne bavi baš tom dotičnom predstavom. Ako pak snimka predstave počne predstavu raskadriravati, mijenjati položaje kamere pri snimanju, kao i objektive i slično, ulazimo u područje filmske umjetnosti a napuštamo kazalište. I taj oblik je najčešće relativno nezanimljiv, jer i kazalište i film imaju svoje specifične zakonitosti koje ih definiraju i ako umjetnički oblik nije mišljen kao takav, nego je nastao kao neka površna fuzija, gubi svoju oštricu u oba medija.

Nakon svega ovoga. poprilična je enigma kako kazalište izvesti na digitalno igralište? Neke ideje postoje, a neke se čine i zanimljive. Čini nam se da u digitalnom svijetu postoji jedna dimenzija koja bi se vrlo lako mogla povezati s prirodom kazališta kao medija, a to je tzv. live stream. Veza živog prijenosa s kazalištem svakako je u tome da umjetničko djelo izvođenja nema prirodu mehaničkog/tehnološkog ponavljanja. Live stream bi u digitalnom svijetu mogao poslužiti kao kuća kazalištu, kao jedna digitalna institucija. I na tom polju je kroz povijest bilo pokušaja, ali i dalje nam se čini da ti pokušaji nisu propitkivali prirodu kazališta, prirodu digitalnih tehnologija i njihove sličnosti i razlike u smislu da su oni ipak većinom bili orijentirani i dalje pukom digitalnom dokumentiranju predstave.

Ovom predstavom nastojimo tragati za organskim jezikom kazališta u digitalnom svijetu (igralištu). Prepreke su velike, ali možda i premostive. Platforme osmišljene prvenstveno za korporativno korištenje (zoom, skype i slično) mogu nam poslužiti kao prostor pokusa, a to je ono što stvara jednu predstavu i otvara komunikaciju među ljudima, u ovoj fazi među glumcima. Tu stvar možda ne treba stati. Osnovni elementi drame su dramska situacija, dramski sukob, dramsko vrijeme i slično. Bilo bi potrebno saznati koliko su oni mogući u digitalnom prostoru. Čini se da recimo dramski sukob nikada ne može imati veći potencijal u ovom slučaju od onog stvarnog, fizičkog, jer same posljedice sukoba ne mogu biti toliko kobne. Ipak, možda i u digitalnom svijetu postoji način gradiranja dramskog sukoba. Možda se i digitalnim načinima nekoga može ugroziti, nekom biti sklon ili na nekoga biti ljubomoran. Čini nam se da bi također trebalo provjeriti i osigurati sve razine takvog djela. Jer, tako vođen proces predstave može imati daleko veće rezultate u vidu multimedijalnog kulturnog proizvoda. Kao rezultat ovakvog pristupa svakako se može dobiti radio drama, dokumentarna radio drama, eksperimentalna radio drama, zvučna instalacija, svjetlosna instalacija, fotografija, film… u stvari kazalište bi tada radilo ono što dokazano radi još od svog nastanka, pa čak i prije svog nastanka, a to je da povezuje različite umjetnosti i daje im novi značaj u kontekstu jednog kolektivnog djela. Lica u izolaciji uzima poznate dramske likove i glumce u novonastaloj globalnoj situaciji te ih zajedno vodi na to novo digitalno igralište. Želimo saznati kako se glumci nose sami sa sobom, kako se lica nose u ovim okolnostima i kako ih opet možemo povezati s publikom da dobiju svoj puni smisao.

Davor Špišić za TELEGRAM o predstavi LICA U IZOLACIJI

Dramaturg: Patrik Gregurec
Redateljski tim: Dražen Krešić, Filip Eldan, Nikša Eldan
Direktor fotografije: Damir Chytil
Skladatelj: Petar Eldan
Kostimografkinja: Žarka Krpan
Dizajn plakata i programske knjižice: Matilda Lepoglavec

Premijera 30. svibnja 2020.

Ansambl predstave

Hana Hegedušić
Tena Torjanac
Hana Kunić
Ivana Zanjko
Sara Ipša
Katarina Arbanas
Zvonko Zečević
Robert Plemić
Beti Lučić
Zdenko Brlek
Filip Eldan
Nikša Eldan