Kako vratiti ljudsko dostojanstvo
Autor drame Dežgracija Siniša Brajčić je profesor ali i nagrađivani amaterski glumac, zatim ribar te svakako etablirani dramski autor. Za ovu prigodu, uz uprizorenje Dežgracije, jedne od njegove tri drame iz knjige Viška trilogija, u produkciji HNK u Varaždinu, važno je sagledati Sinišu Brajčića upravo kao kao dramatičara. Uz adaptacije na viški govor nekih stranih dramskih tekstova i radiodramsku izvedbu ovo je za njega drugo autorsko kazališno uprizorenje, a prvo je bilo nagrađivana Veja, etnomonodrama iznjedrena prema Libru viškiga jazika Androta Fortunatota Rokija.
Siniša Brajčić u Dežgraciji kroz likove gostioničara Mikule, prognanice/kuharice Zane, umirovljenog ribara Viska, gradonačelnika, pročelnice gradske uprave Olge, novinarke Hani i Pismora govori o tome kako on doživljava ovo naše danas na škoju – tragično, mračno, tek ponekad ironično i smiješno, ali uvijek upozoravajuće. Riječ je tu ne samo o lokalnoj politici i sukobu svjetonazora, nego i o „kuntreštavanju“ vezano uz turizam, urbanizam, kulinastvo, prostorne planove i nautiku, ali ponajviše: razotkrivanje javnih i osobnih tajni. A one su vezane uz ljubav danas ali i jučer, tj nekad davno. Važnu ulogu tu ima jedna slika koja otkriva puno toga, ali publici treba ostaviti da je sama doživi u kazalištu. Ovaj put u produkciji HNK u Varaždinu, ali u zagrebačkom kazalištu Vidra, a poslije u Visu, pa širom Dalmacije, po ostalim otocima,a možda i dalje … Sretna bila plovidba Dežgraciji koja upozorava, navodi na razmišljanje, ali daje i katarzu, što je u današnje vrijeme rijetko i – ma koliko mi šutili o tome ili se autor i ne složio – daje nadu, tj. krejoncu. Jer ako o nekim stvarima otvoreno i jasno progovorimo – a dramsko pismo ovako visokoga nivoa kakvo Rošotovo (da upotrijebimo i autorov nadimak po kome ga svi na škoju znaju) svakako jest, je tu nenadomjestivo – možemo ih riješiti, popraviti, nastaviti postojati i posebno: biti, živjeti, voljeti i – stvarati! Posebno na lipom viškom jaziku …
Evo što sam autor govori o svome djelu: „Postajući ruvinani i ravnodušni ljudi – bez gušta i šušta … kada se na sve to nažunto samo demografsko stanje na mojim škojima postalo mi je jasno, do boli, da ne mogu samo čekati čekanje da bi dočekao čekanje samo … Eto, zato sam iz svoje utrobe progovorio o ovom našem dereverso movimentu normalnosti, i to u drami, koja mi se kao forma činila najpogodnijom. U njima sam pokušao napisati sve ono što sam znao i umio, ostavljajući tako svoju poruku u boci, prije svega, onim ljudima koji brodeći još uvijek budni sanjaju i bacelaju … Ali, za reći pravo, svojim dramama samo pokušavam spasiti svoje vlastito ljudsko dostojanstvo.“
Redateljica Julia Klier svoje viđenje drame tumači ovako: „Osunčani jadranski otok često je sinonim za opuštanje, poetičnost, hedonizam. Evocira nostalgične uspomene na ljeto i neka prošla bezbrižnija vremena. Dežgracija idealiziranim namaštavanjima suprotstavlja surovu realnost – realnost otoka zimi. Ustajalost, usamljenost, otuđenost. Odumiranje otoka kao mikrokozmosa – dok turisti dolaze, mladi odlaze, a starci umiru.“
Književnik i također dramatičar Tahir Mujičić ovako piše: „ … i tako je Sinša Brajčić … „osudivši sam sebe“ na svojevrstan povratak korijenima i okružnu, zanatima predaka i miru koji omogućava kontemplaciju i distancu od neuroza teatarskih središta, postao izuzetno zanimljiv fenomen suvremene dramske riječi. … Siniša Brajčić svojom se predanošću kazalištu i njegovoj književnosti, svojom nadarenošću i osjećajem za ono bitno (dramsko, dramaturško, dijaloško), te temeljnom, kako teatarskom tako i lingvističkom neospornom pismenošću, daje kao autor koji nas vraća starom dobrom kazališnom štivu … I upravo zato želim da izdrži u tom stvaralačkom smjeru …“
Akademik Tonko Maroević svoj doživljaj iznosi autoru osobno te mu piše ovako: „ Libar sam proštija s guštom i empatijom. Veja je izvrsna … U dramama se izvrsno boriš s „općim mjestima“ i pojednostavljenim stilizacijama likova … a sve to kompenziraš prodorima koji imaju i autobiografsku crtu … U svakom slučaju i literarno i etički i lokalpatriotski impresivan ishod … Spreman sam posvjedočiti o snazi povoda i značenju tvoga angažmana …“
Što naglasiti za kraj? Drama je aktualna, zaslužuje pozornost i gledanost, posebno zato jer je nastala uz pomoć prijatelja, a to su prof. Dunja Bezjak, članovi MH Varaždin i ostali. Siniša najbolje zna – koji su to … (A. Fa.)