Prevoditelj: Ivo Juriša
Režija i adaptacija teksta: Paolo Tišljarić
Scenografkinja: Irena Kraljić
Kostimografkinja: Ana Mikulić
Skladatelj i oblikovatelj zvuka: Žarko Dragojević
Oblikovatelj svjetla: Tomislav Maglečić
Oblikovatelj video projekcija: Miran Brautović
Fotograf: Marko Ercegović
Inspicijent: Sanjin Rožić
Šaptačica: Natalija Gligora Gagić
Premijera: 10. travnja 2024.
Predstava traje 90 minuta
Uloge:
Margaret: Hana Hegedušić
Brick: Karlo Mrkša
Dida Politt: Robert Plemić
Baka Politt: Sunčana Zelenika Konjević
Gooper: Marko Cindrić
Mae: Elizabeta Brodić
Skipper: Robert Španić
Djeca: Mirta Đunđek/Jana Kukec, Lana Brodar Džajo, Antonio Kostervajn, Amadeo Schatten, Zoa Barić/Lucija Pofuk
Ulogom Dide Politta, član ansambla Robert Plemić obilježava 30 godina umjetničkog rada u HNK Varaždin.
Slavni dramski tekst za kojeg je Williams dobio Pulitzerovu nagradu 1955. godine ubraja se u vrhunce američke i svjetske drame. Drama o muško ženskim odnosima, hipokriziji, manipulaciji, pohlepi, prevari, laži koja nam otvara nova pitanja o obiteljskoj destruktivnosti. Mačka na vrućem limenom krovu je priča o obitelji, ali i o društvenim i političkim prilikama.
Sam Williams o drami kaže kako mu je namjera bila prikazati autentični trenutak obiteljske krize u kojem na vidjelo izlazi ono najbolje i najgore od svakog člana, stvarajući međuigru živih ljudskih bića u grmljavinskom oblaku zajedničke krize. Za njega drama nije puko slovo na papiru, već „zamka za istinu autentičnog ljudskog iskustva“ lišena uglađenih zaključaka i lakih definicija. Redatelj predstave Paolo Tišljarić kaže da ga je u pripremi za rad na ovom tekstu inspirirala serija Succession koja progovara o obiteljskim odnosima narušenim pitanjem nasljeđivanja kapitala i društvenog utjecaja. „Članovi ove obitelji beskrupulozno teže za zgrtanjem čim veće količine novca i moći jer je za njih siromaštvo nezamislivi oblik ljudske egzistencije. Jedino Brick u svojevrsnom bježanju od života, alkoholizmu, nalazi skrovište za svoje idealističke svjetonazore. Za njega je laž sustav u kojem živimo, a jedini izlaz su alkohol ili smrt. Nasuprot njemu „mačka Maggie“ apsolutna je pobjednica ovog bespoštednog natjecanja. Ona se beskrupulozno bori i borit će se do smrti. Pretvorit će istinu u laž makar je to koštalo osobne sreće. U tom mračnom paklu ljudskih odnosa naša predstava pokušava pronaći tračak svjetla – istinu koja je jedini lijek.“
Riječ redatelja:
„Ja se još uvijek borim, borit ću se i pobijedit ću! Znaš u čemu je pobjeda mačke na vrućem limenom krovu? Želiš li to znati?! Samo ostati na krovu, najduže što može.“
Mačka na vrućem limenom krovu Tennesseeja Williamsa, otkad je napisana 1955., a zatim ekranizirana 1958., ne prestaje intrigirati svojim radikalnim i provokativnim seciranjem obiteljskih odnosa. Sam Williams o drami kaže kako mu je namjera bila prikazati autentični trenutak obiteljske krize u kojem na vidjelo izlazi ono najbolje i najgore od svakog člana, stvarajući međuigru živih ljudskih bića u grmljavinskom oblaku zajedničke krize. Za njega drama nije puko slovo na papiru, već „zamka za istinu autentičnog ljudskog iskustva“ lišena uglađenih zaključaka i lakih definicija.
Glavni motivi ove drame zasigurno su novac i moć. Blizina smrti dide Pollitta, koji umire od raka, kao i pitanje nasljeđivanja ogromnog kapitala katalizator su ove obiteljske krize, koja na vidjelo iznosi davno zakopane i potisnute stvari iz prošlosti. Svaki je lik u ovoj drami maestralno portretiran do bolne životnosti, izazivajući istovremeno u gledatelju gađenje i empatiju.
U pripremi za rad na ovom tekstu inspirirala me serija Succession koja na sličan način progovara o obiteljskim odnosima narušenim pitanjem nasljeđivanja kapitala i društvenog utjecaja. Članovi ove obitelji beskrupulozno teže za zgrtanjem čim veće količine novca i moći jer je za njih siromaštvo nezamislivi oblik ljudske egzistencije. Jedino Brick u svojevrsnom bježanju od života, alkoholizmu, nalazi skrovište za svoje idealističke svjetonazore. Za njega je laž sustav u kojem živimo, a jedini izlaz su alkohol ili smrt. Nasuprot njemu „mačka Maggie“ apsolutna je pobjednica ovog bespoštednog natjecanja. Ona se beskrupulozno bori i borit će se do smrti. Pretvorit će istinu u laž makar je to koštalo osobne sreće. U tom mračnom paklu ljudskih odnosa naša predstava pokušava pronaći tračak svjetla – istinu koja je jedini lijek.
Suptilan odnos prema gay tematici najintrigantniji je dio tkiva ove drame, međutim ona se prije svega bavi odnosom istine i laži, sukobom individualnosti i društvenih normi, ne osuđujući ni jednu ljubav, kakva god ona bila. Skipper kao lice u ovoj predstavi otjelovljuje ideal ljubavi, nijemi je promatrač kotača povijesti koji se uvijek okreće u istom smjeru, donoseći ljudskom rodu patnju, dok se bogoliko biće – čovjek ne može se suočiti s vlastitom smrtnošću. Sve to sažima genijalni Williams u rečenicama: „Ništa ne proleti tako brzo kao vrijeme. Smrt dolazi prerano, prije nego što se upoznaš sa životom, susrećeš se već s ovim drugim. Mi se moramo voljeti i ostati zajedno, svi mi, bliski što više možemo, pogotovo sada kada se pojavila ova tama i uselila u našu kuću bez poziva.“
Ova drama istinski je klasik, koji s pozornice živo progovara o suvremenim obiteljskim odnosima, otvarajući prostor za suočavanje s istinom i dijalog o toleranciji, pa će zbog toga još dugo intrigirati kazališne umjetnike i puniti gledališta diljem svijeta.
Paolo Tišljarić
Likovi Tennessee Williamsa žestoko jure svojim dramsko-scenskim putevima kojima glumac detektira i slijedi te njihove tragove bez kočenja, a gledatelj se suočava s odnosima gurnutim u stanje ekstremne krize, i gotovo da može opipati opasnost koja visi u zraku. Tko smo, i tko možemo biti, propituje se na različite (opasne) načine pitanje identiteta i integriteta. Williamsov dramski svijet rolerkoster je surove emocije i boli, od samog početka pletući od njih napregnuti nervni sustav, čiji kretanje prema psihičkom, fizičkom i socijalnom rubu gotovo anatomski vidimo. On duboko ponire u ljudski duh istovremeno povlačeći priču u tijelo, i provlačeći je tijelom. Uvijek, gotovo opsjednut, igrom površine i onog što je ispod obmanjujućeg izgleda vanjštine.
Maggie i Brick, supružnici su u klaustrofobičnom braku, opterećenom mnogim očekivanjima. Brick funkcionira na način neprisutnosti, izbivanja iz egzistencije, poput vakuma u dramskom tkivu. Tom vakumu suprostavljen je lik Maggie, uvijek u fokusu, vrtložnog strujanja poput ciklona, koja žudi za potvrdom svoje egzistencije. Vezani zajedno u zamršeni bračni čvor, ta ih “začvorenost” gura da ogoljuju jedno drugo do kraja. Što se događa u situaciji kada su ljudi satjerani oljuštiti sloj po sloj laži? Kada se više ne mogu držati izgrađenih obrambenih zidova. Kada postaje presudna borba za ono što je stvarno, istinito. U kulturi laži. Više je nego rezonantna situacija Maggie i Bricka za nas i naše vrijeme u kojem smo preplavljeni izmišljenim identitetima i narativima kojima se objašnjava svijet oko nas. Brojni su motivi kojima Williamsov dramski univerzum izrazito korespondira današnjem vremenu i našim točkama poželjnosti, traženja i kretanja.
Enigma žudnje, želja kao pokretačka snaga i različite vrste “gladi” i pohlepe (od osobne do društvene moći, materijalnog plana), korupcija, idealizam i što s njim, laž – javna i privatna, disfunkcionalna obitelj, oštećena seksualnost, razlomljenost lijepih površina, sterilnost i hipokrizija, urušavanje privatnog prostora koje je u naše vrijeme doseglo neslućene razmjere postavši upravo čak potvrdom egzistencije.
Nalazeći predstavom relevantnost ovih motiva u tenzijama i kontekstu vremena nastajanja predstave, Tišljarić suptilno interpretira i isprepletenost osobnog i političkog kod Williamsa, artikulirajući sputavanje i urušavanje privatnog integriteta (posljedično i socijalnog) kao izraz nedostatka hrabrosti, pa i imaginacije. A rod i seksualnost, istina i laž, manje su postavljeni u opoziciji, više u nekoj vrsti cirkularnog kretenja, poput povezanosti života i smrti, koju u sebi nosi scenska prisutnost mrtvog Skippera. Kao konačne mjere svih vrsta gladi i ambicija.
Vesna Đikanović
