Bilješka redatelja:
Režim iscjeljenja je zastrašujuća komedija, koju smo svi, na ovaj ili onaj način preživjeli u ekstremnom scenariju sa svjetskom pandemijom korone, ali i koju izvodimo u svakodnevnom suživotu i dijalogu s vlastitim tijelima koja su naš „hram“, nekada, čini se, i neiscrpni resurs, nekad ljuti neprijatelj i izdajica, a nekad poludjeli tinejdžer kojeg je teško kontrolirati. Pisan u slobodnoj, asocijativnoj formi Režim iscjeljenja se transformira iz lirskog stand-up-a u horor-vođenu meditaciju, u urnebesni SF, koji nam se na trenutke čini isuviše, kompromitirajuće poznat.
Bojan Đorđev
Glas je prvi dokaz da smo se pridružili svijetu, kao plačni krik zvučni je dokaz našeg pristanka da se rodimo, prva rezonancija koja prolazi kroz tijelo. U scenskom univerzumu “Režima iscjeljenja”, Tanja Šljivar svoje izvedbene likove pozicionira u bogatu sliku njegova praznog pejzaža u kojem već malo toga uspijeva. Daje im glas koji tu nije prirodna neminovnost i datost novorođenog, nego autoričin estetski i politički odabir.
Dodjeljuje im i tijelo. Kao glas i zvuk unutrašnjih organa. Kao memoriju. Jer tijelo pamti sve, a različiti ga se profesionalci i čitave industrije žele domoći. Eksploatirati, uništiti, brisati, prefabricirati, osposobiti za repatrijaciju u sustav. Likovi “Režima iscjeljenja” više nego igdje borave u tijelu, koje je postalo porozno i propusno. Toliko, da osjećamo kako kroz njega i čitav krajolik može proći i stopiti ga do nepostojanja. Njihova su tijela propustila kroz sebe već brojne krajolike farmakološke diktature, pornografske diktature, pandemijske, tehnokratske, cyber diktature, diktature društvenih mreža i realityja, holivudskih distopijskih i herojskih franšiza, diktature patrijarhata, postindustrijskog i postkapitalističkog profita. Da bi na neki način sve to postalo jedno.
U vezi s diktaturama vremena, presudno je za nas i iskustvo jezika. Načini njegova mijenjanja i njegova razgradnja, izgradnja nekog totalnog jezika. Prodiranjem njegovih matrica nasilja u likove, utisnućem manipulacije i konformizma u svijest kolektiva, uporabom jezika u razbijanju komunikacije. U životnom diskursu koji nam je još poznat od ‘nekad’ pred-distopijskog vremena, jezik je nositelj nesvjesnog. I tu ulazimo u središte političkog i medijskog djelovanja. Stoga, “jezik je virus”, kaže s pravom Tanja Šljivar. Ako se kulturalna informacija prenosi među ljudima poput virusa, kako objašnjava Richard Dawkins, tada pandemija postaje način na koji djeluje obrazac masovne psihologije. Zbog koje i Pacijentica iz “Režima iscjeljenja” leži na krevetu u podrumu nekadašnjeg kafića kojeg je zatvorila vlada, jer više nije sigurno okupljanje više od petero ljudi na jednom mjestu. Zašto se svijet odjednom zatvara, a onda odjednom otvara? Što se prešućuje dok se strah skriva po kućama? Je li nas premalo umire? I tako, “karta je eksplodirala”, parafrazirajmo naslov Burroughsovog djela.
Mišljenje tu više nije situacija koja ima događajnu strukturu. Ono više nije događaj koji uspijeva spojiti prošle i sadašnje horizonte. Njime se ne uspostavlja čin razumijevanja koji vodi (samo)refleksiji. Tako su globalni i kompleksni realiteti razbijeni; čovjek je fragmentiran, raskomadan. To je dijagnoza humanog stanja.
Jesu li to onda neki novi barbari? Oni više ne razmišljaju o svijetu u kojem žive i ne vjeruju u promjene. Jer se prilagođavaju svakoj modi, paze na svoje zdravlje i prehranu, važan im je izgled. Od kulture očekuju zabavu, od mudrosti informaciju. Zamah njihove toljage ne pokreće više euforija prve spoznaje njezine moći, ili nužda, nego prilagodba i pokoravanje. Uz znanost koja se organizirala kao neumoljivi stroj volje za moć. Tim sveopćim ustrojavanjem života nadolazi osjećajnost u kojoj nema baš mjesta sumnji ili kajanju, jer tako ustrojeni životi počivaju na reestetizaciji i regeneraciji. Sveopćem eskapizmu i pokušajima zavođenja. Nije li Network kultura svojim zavodljivim čarima i demonima podsvijesti, baš taj savršeni instrument nestajanja u apstraktnom kolektivitetu čovječanstva. Teritorij savršen za pojavu biopolitike.
Lebdi pitanje, koliko stoga sudjelujemo u raspadu ljudskog. Skiciramo li obris jednog novog ljudskog bića? Koje neće misliti, koje neće pisati. Samo će komunicirati, prisvajati i rekreirati narative, a kad njegov odnos i zalazi u dimenziju dubine, radi se o unutrašnjosti tijela i njegovih organa, nipošto o “dubini duše”.
Uslijed svega toga, od post pandemijskog svijeta “Režima isjecjeljenja” ne treba očekivati tzv. dobro skrojeni komad, s razrađenom psihologizacijom i psihološkom formulacijom likova. Jer to više nije forma, ni odgovor na tu realnost. Tanja Šljivar izvedbeni identitet svojih likova izlaže sklopu dramaturških praksi čija se komunikacija i razmjena ne odvija više kroz dijalog, već su temeljni strukturalni elementi monolozi kao neka vrsta platforme lika, unutar kojih se preispituje i sam govorni čin u prvom licu, i govorne pozicije, i isprepletenost govornih i ideoloških pozicija koje su ugrađene u naš društveni, civilizacijski sustav. Kako nesvjesno ima svoje neobične načine u potkazivanju samoga sebe, ispituje i njegovu poziciju, direktno upirući u točke stvaranja pojedinačnog i kolektivnog identiteta, u politike identiteta.
Možemo reći i kako svi likovi koji prolaze izvedbom “Režima iscjeljenja” tvore i jedan lik, jedan glas, jedno tijelo, jednu “sudbinu”, jedno stanje čovjeka. Tim svojim dramaturškim prosedeom napuštanja čvrstog identiteta lika, Tanja Šljivar izlazi iz zone sigurnosti i komfora, napinje granice i dramaturškog i gledateljskog horizonta očekivanja. Pomičući granice forme i sadržaja, vremena i prostora (dramskog) teksta, likova i sebe same kao dramskog pisca, Tanja Šljivar ne mijenja pojam granice i očekivanja radi eventualnog larpurlartističkog autorskog uživanja, već da bi se tim zajedničkim činom nesigurnosti i nelagode (zbog pomanjkanja poznatih granica) došlo do nekog razumijevanja stanja vremena i čovjeka.
Na kraju, izvedbena situacija svijeta koji dolazi svome kraju, kao i naš svijet, naša predapokaliptična, kasno-globalno-kapitalistička realnost koju predstavlja i s kojom je u dijalogu, nije ipak lišena i jednog svog obrambenog bedema, koji se, osjećamo, gradi kroz neprestane dotoke humora u tkivu Tanjina teksta. Žanrovski, neke vrste crnog humora.
Dijalog koji Tanja Šljivar vodi sa svijetom introspekcija je bez ustupaka i sakrivanja, i čini “Režim iscjeljenja” tekstom koji nas se iznimno tiče!
Vesna Đikanović
Izjava autorice
Kada sam prvi put još 2018. godine razrađivala koncept za kazališni tekst radnog naslova “Komad o iscjeljenju”, aplicirajući tim projektom za različite spisateljske rezidencije, napisala sam u pismu namjere sljedeće: “Provodila sam dane rascjepkana između nekoliko različitih projekata, filmskih, kazališnih, radijskih, književnih, i ono malo slobodnog vremena provodila sam naizmjence se intoksicirajući i detoksicirajući. Za vrijeme tih zajedničkih alkoholnih i pušačkih večeri, sa svojim sam prijateljima provodila sve više vremena u razmjeni savjeta kojega stručnjaka za akupunkturu, psihoterapeuta, ili homeopata, ili osteopata posjetiti. Bio i organska hrana postala je prioritetna na našim kupovnim listama, a kemijski sastav lijekova naše adolescencije zamijenili smo istraživanjem kolektivnih iskustava s drogama, poput konzumacije ajahuaske uz posredovanje šamana. Većina nas, naročito žene, prakticira jogu, gotovo sve patimo od bolova donjeg dijela leđa čije ublažavanje nas je dovelo do susretanja brojnih šarlatana i crnohumornih iscjelitelja. Željela bih napisati dramu koja će biti rezultat istraživanja različitih iscjeliteljskih praksi i njihovog odnosa prema našim tijelima, pa do državnih (bio)politika i patrijarhalnih očekivanja od fertiliteta”.
Četiri godine kasnije, i dobrano u svojim tridesetima, patrijarhalna očekivanja plodnosti i rađanja opstaju, dok se biopolitička kontrola države nad našim individualnim i kolektivnim tijelom “otela kontroli” u više nego doslovnom smislu – iskusili smo globalnu COVID 19 pandemiju, a s njom i dotad nezamislive reperkusije državnih politika koje su nametnute ljudskom (i drugom tijelu). Koncept javnog zdravstva bio je u središtu pozornosti i stalno se propitkivao – bilo iz perspektive desetljeća dugog propadanja i uništenja većine bolnica po svijetu i zdravstvenog sustava, bilo na bojnom polju ideja: pokušavaju li nas velike farma kompanije poubijati cijepljenjem (bujanje teorija zavjere) ili pokušavaju samo raditi to što su uvijek radile – liječiti nas i zarađivati ogroman novac na našoj boli i očaju?
Za vrijeme zatvaranja bilo je teže nego ikada razumjeti svijet oko nas – no broj glasova, analiza, mišljenja i tekstova nije prestajao rasti. U takvom sam političkom i društvenom trenutku odlučila nanovo ispisati odlomke “Komada o iscjeljenju”, crne komedije koja mi je bila na umu kao nastavak prethodnog moga kazališnog teksta “Režim ljubavi”, pokušavajući pri tom uzeti u obzir neke od trenutnih globalnih zdravstvenih pitanja i daljni razvoj.
Forma teksta nastoji slijediti stanje medija, interneta, i osjećaj koji sam doživjela čitavim tijelom – preplavljenost morem glasova preokupiranih prodajom ili kupovinom obilja pokušaja, metoda, tehnika, ne samo liječenja, nego i golog preživljenja.
Barem dva se svijeta i epohe sudaraju i u tekstu: naš “stari” svijet ili svijet kasnog kapitalizma, zdravstvenog turizma, avionskih letova i banaka, i naš novi svijet postpandemijske apokalipse i opstanka.
Međutim, bilo mi je bitno eksplicitno ne spomenuti ili tematizirati pandemiju COVIDA 19, izbjegavajući time nedorečenost i privremeni značaj teme, kako bih više artikulirala osjećaje, slike, diskurs koji se koristio u ovoj ili nekoj budućoj pandemiji. Nerijetko, a osobito u rijetkim “one llinerima”, miješaju se i tema i forma teksta (poput: Čim se odreknemo želje za dramom, u nama se probudi želja za dharmom.).
No, čak i u tom stanju izglednog beznađa, uspjelo mi je ispisati završnu sliku koja daje nadu: sliku iščekivanja, no ne u smjeru očekivanja karizmatičnog vođe, gurua, religiozne figure ili brzog rješavanje iscrpljujuće fizičke ili psihičke boli i nesreće; to je smjer anticipacije ispunjenja najelementarnije ljudske potrebe – za dodirom drugoga, a time u širem smislu i kontaktom s drugim. Slika osobe/govorne pozicije/pacijentice koja leži u podrumu na krevetu čekajući da je netko dodirne, početna je i završna slika komada. Na periferijama padajućeg kapitalističkog, mizoginističkog i rasističkog društva postoji mogućnost da nikne društvo ispunjeno ljubavlju i brižnošću.
Tanja Šljivar