Zadnje novosti...
Uvjeti korištenja i pravila privatnosti
© Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu

Missy Mazzoli: Pjesma iz buke: Životi i smrti Isabelle Eberhardt

07

listopad

Ova „pjesma iz ljutnje, ogorčenja, srdžbe, jarosti, meteža…“ daje glas povijesti jedne od prvih istinski modernih žena, kao što to i podnaslov kaže: „životi i smrti Isabelle Eberhardt“. Živopisni život Eberhardtove libretto te opere sugerira tek jezgrovito i neizravno, i tako bez sustavnog opernog narativnog slijeda Song from the Uproar više sliči duljoj monodrami za mezzosopran koja portretira pustolovni život ove buntovnice, strukturiranoj kao niza vinjeta što oslikavaju važne trenutke Isabellina života. Stoga je i ovaj prikaz tek sažetak životnog puta pustolovne švicarske putnice i književnice. 

Uspoređuju je s Arthurom Rimbaudom ili sa ženskim Lawrenceom od Arabije. S prvim dijeli isti buntovnički karakter, adolescentski prezir prema konvencijama, ljubav prema apsolutnoj slobodi i sklonost ekscesima svih vrsta, što izražava u tekstovima koji podsjećaju na pjesnikove. S Lawrenceom od Arabije zajedničko joj je žeđanje za apsolutom, sklonost iskušavanju granica vlastite fizičke otpornosti koja graniči s mazohizmom, neodoljiva privlačnost prema Orijentu i ljubav prema pustinji.

Isabelle Eberhardt umrla je 1904. u Alžiru, u dobi od 27 godina. Utopila se u ruševinama svoje kuće koju je odnijela silovita bujica nagle poplave. Prethodnih sedam godina proputovala je tu zemlju uzduž i poprijeko, napuštajući je samo radi kratkih boravaka u Tunisu, Ženevi, Parizu, Marseilleu ili na Sardiniji. Putovala je odjevena, ne prerušena, u mušku arapsku odjeću pod identitetom mladog beduina, često u teškim uvjetima, spavala na tlu i dijelila hranu s lokalnim stanovništvom. Omiljeno društvo bili su joj pastiri, nomadi, vojnici, prostitutke, legionari. Njezin romantični život inspirirao je ovu operu, dva filma, tri predstave, strip i tri romansirane biografije. Objavljene su još i četiri više faktualne biografije.

Rođena je u Ženevi 1877. kao izvanbračna kći Natalije Eberhardt, pijanistice rastavljene od ruskog aristokrata i carskog generala, koja je živjela u slobodnoj vezi s kućnim učiteljem svoje djece, bivšim armenskim raspopom izgnanim iz Rusije, preobraćenim na socijalizam pod utjecajem Tolstoja i Bakunjina, za kojeg se pretpostavlja da je prilično sigurno Isabellin otac. Uz francuski i ruski, Isabelle je kod kuće gotovo usput naučila njemački, talijanski, grčki, latinski i arapski. Još u adolescentskoj dobi počela se dopisivati s nekim starim egipatskim učenjakom, te s mladim francuskim časnikom stacioniranim u Alžiru. Dosađujući se životom u Ženevi, uznemirena odlaskom voljenog brata Augustina koji se bio unovačio u Legiju stranaca, i s kojim je kovala planove o otkrivanju sjeverne Afrike, odlučila se sama upustiti u pothvat koji je kasnije predstavila riječima: „Ja, kojoj mirna sreća u nekom europskom gradu nikada neće biti dovoljna, skovala sam smion plan koji sam mogla i ostvariti, da se naselim u pustinji i u njoj potražim ujedno mir i pustolovine, što nije nepomirljivo s mojom neobičnom prirodom.“

Tako, s devetnaest godina odlazi u Alžir, uranja u alžirski, a zatim i tuniški muslimanski svijet i preobraća se na islam, prepušta erotskim doživljajima koji nisu najmanje važan aspekt tog života u stalnim izazovima. Potpuna sloboda njezinih ljubavnih navada skandalizirala je tamošnje Europljane još više nego domaće stanovništvo. Bila je „nesposobna za umjerenost u bilo čemu“, kako to bilježi jedna njezina biografkinja. Putuje Saharom, upoznaje, voli i zatim se udaje za alžirskog konjaničkog podoficira. Dulje vremena provodi na jugu Alžira, u muškim sufističkim zajednicama među najuglednijim islamskim doktorima, pod muškim imenom Si Mahmoud. Usvajajući muški način života, a ne poričući svoju rodno određenu žensku ulogu, čineći to u drugoj kulturi, Isabelle Eberhardt odista je prekoračila društvene konvencije u kontekstu svog vremena. Za razliku od svojih europskih suvremenica koje su nosile mušku odjeću, ona je s tom odjećom odabrala drukčiji način života, drugu civilizaciju, drugu duhovnost.

K tome, iz novčane potrebe postaje novinarka i surađuje s jednim arabofilskim novinama, kao ratna izvjestiteljica o nemirima u blizini marokanske granice. O svom je pustolovnom životu vodila dnevnik, koji je objavljen mnogo poslije njezine smrti, kao što su uostalom i svi njezini tekstovi, novelistički i putopisni zapisi, ukoričeni u zbirke tek posthumno.

Sigurno je da su kod Isabelle Eberhardt život i djelo usko povezani, ali možda ne do te mjere da je potonje jednostavan odraz prvoga. Čini se kako je ova opera prvo spominjanje te  autorice u hrvatskom kontekstu, jer katalozi knjižnica ne bilježe nijedan hrvatski prijevod njezinih tekstova. Ako već ne zbog književne, onda je bar zbog ženske povijesti ovo prilika da se Isabelle Eberhardt uvede u krug hrvatske kulture.

Libreto: Royce Vavrek i Missy Mazzoli
Redateljica: Livia Pandur
Dirigent: Matija Fortuna
Scenograf: Paolo Tišljarić
Kostimograf: Leo Kulaš
Dizajnerica svjetla: Vesna Kolarec
Dizajner video projekcija: Ivan Lušičić
Asistent kostimografa: Mladen Grof Jerneić Erdödy
Inspicijent: Vedran Dervenkar

Premijera 27. studenog 2022.

Ansambl predstave

Isabelle Eberhardt: Kora Pavelić
Zbor: VInka Siladi, Hana Ilčić, Dorian Stipčić, Darija Gazdek,Ivo Majer
Orkestar: David Vuković, Lucija Stilinović, Hrvoje Šenjug,Vinko Vujec, Lovre Lučić