U POVODU PREMIJERE KADIŠL I NEBESKI PUTNICI
Hommage stradalim Židovima u Hrvatskoj tijekom 2. svjetskog rata
Ratovi ne prestaju. Zlo nije nestalo. Nismo ga izgnali. Kao ljudi smo poraženi jer ne znamo održati mir. Mijenja se samo kroz tisućljeća i desetljeća tehnologija ubijanja i ratovanja, ali ne i priroda čovjeka.
Ovo dvadeset i prvo stoljeće mnogi su s puno nade unaprijed nazivali stoljećem duhovnosti….Nažalost, porazno je istini pogledati u lice, jer graditelji mira imaju moćnog protivnika u rušiteljima, u krvi i pepelu.
Umjesto mira, čak i svemir biva sve više zagađen oružjem, a zemlja se još vrti i svatko razuman se pita -dokle?
U vijestima slušamo o ratu u Ukrajini. I ponovno pred našim očima prolaze kolone uplakane, blijede djece, masa svijeta u bijegu od smrti, žene i djevojčice koje su na put neizvjesnosti povele i svoje kućne ljubimce; gledamo lica odraslih muškaraca koji plaču, ne znajući hoće li ikada više vidjeti svoje najmilije.
Povijest nam se smije u dronjcima skrojenim od iluzija mirotvoraca. Žrtve se u svojoj nijemoj bespomoćnosti drže za ruke i šute, pognutih glava, dok kiša pada pomiješana sa snijegom.
Je li to Bog opet plače? Jer čovjek ponovno napušta čovjeka.
Pitala sam se kao autorica teksta kada je bio u nastajanju, zašto pisati o holokaustu? Nije li već dovoljno napisano o mržnji, nasilju, mučeništvu, ranama koje nezacjeljuju, o riječima koje se rasipaju kao pepeo. Ali, pisala sam, osjećajući osobito kad je riječ o židovskom narodu u Izraelu i dijaspori, da sjene mrtvih tako često zasjenjuju sjene živih. I da se trauma holokausta prenosi s naraštaja na naraštaj.
Pisanje je bilo iskustvo glasova koji su nijemi, razasuti nebom na kojem je njihovo groblje. Pisanje o holokaustu, pa i na ovom prostoru u vrijeme NDH je pisanje u samoći srca. Ali ipak, od riječi ne treba odustati, jer pisac kao i glumac, združeni u ovoj kazališnoj predstavi predstavljaju kolektivno pamćenje. I ima li što ljudskije i hrabrije od toga da izdržimo svoj život i sudbinu i tako sačuvamo u duši nadu i onda kada nade nema.
Većinu likova u tekstu, a i u kazališnoj predstavi Kadišl i nebeski putnici na nekakav alkemijski način veže usud prošlosti i sadašnjosti. Pred čitateljima i gledateljima se gotovo filmskom brzinom izmjenjuju likovi, svaki od njih je svijeća koja će dogorjeti pred našim očima.
Izvedbena umjetnost ima svoju čudesnu melodiju u kojoj uz glazbu, u notama ispisuju osjećaji i sjećanja, istovremeno upisujući neke nove puteve Budućeg svijeta ili kako kažu Židovi - Svijeta koji dolazi.
Fenomen zla je zastrašujući, fenomen kada se sile zla ponekad otmu i pustoše svijetom pokapajući razum, humanost, suosjećanje. Za ljudsko biće je to zagonetka onkraj smisla. Ali, riječ na stranicama knjige kao i na kazališnoj sceni ipak biva otporom protiv besmislenosti i depersonalizacije čovjeka….
Na taj način uloga književnog djela i kazališnog uprizorenja je mnogo više od puke estetske kategorije. Jer, i nakon završetka predstave naši životi će se nastaviti, no, biti će obogaćeni spoznajom da jedino ljubav i mir u srcu spašavaju nas same kao i svijet.
Jasminka Domaš
