Zadnje novosti...
Uvjeti korištenja i pravila privatnosti
© Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu

Ivona Marciuš: Kisela krv

08

siječanj

Redateljica: Marina Pejnović
Scenografkinja i kostimografkinja: Zdravka Ivandija Kirigin
Skladatelj: Vid Hribar
Oblikovatelj svjetla: Tomislav Maglečić
Maske izradio: Ivan Duić
Suradnica za scenski pokret: Dea Presečki
Autorica video projekcija: Vanda Petrović
Asistentica kostimografkinje: Žarka Krpan

Inspicijent: Sanjin Rožić
Šaptačica: Natalija Gligora Gagić

Praizvedba: 11. veljače 2024.

ULOGE:
Baka: Ljiljana Bogojević
Mama: Barbara Rocco
Unuka: Dea Presečki

 

Na Sceni Rogoz Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu bit će praizveden tekst Kisela krv mlade međimurske dramatičarke Ivone Marciuš. Tri žene, Baka, Mama i Unuka obračunavaju se s traumama iz prošlosti. Vrisak je to jedne intime, podjednako osobne i zajedničke. Nasilje koje dolazi stoljećima iz utrobe društva, dajući jednom rodu moć nad drugim, beznađe patrijarhata s ritualno okrutnim navikama stvara od njih antijunakinje koje se boje i onog što bi moglo izaći iz njih, i onog što se taloži u njima. Predstavu režira Marina Pejnović, a igraju Ljiljana Bogojević, Barbara Rocco i Dea Presečki.

Tekst Kisela krv obračun je tri generacije žena iste obitelji – Mame, Bake i Unuke sa traumama iz prošlosti. To je vrisak koji se probija kroz godine i godine nasilja, patrijarhalnih obrazaca koji su dovedeni do ekstrema i dani kroz ritualni, krvavi običaj jedne međimurske obitelji – svinjokolju. Intima triju žena ispoljava se kroz ispovijesti čijih se priznavanja i same boje, ali još više – boje se onoga što bi sve moglo izaći kada se ona jednom izgovore, a da toga nisu ni svjesne. Unukina potraga za odgovorima i krivcem ovdje predstavlja specifičan izvedbeni okvir koji se puni ritualom, ispovijestima i krikovima – ostavljajući otvoren prostor za to je li bilo što od navedenog zapravo donijelo konačne odgovore. I jesu li oni, na kraju svega, zapravo važni.

Sukob se ovdje događa na razini samog jezika, suprotstavljanja standarda i međimurskog dijalekta. Međimurski je dijalekt shvaćen kao tradicija, nasljeđe i sve uspomene i traume u tom zajedničkom prostoru življenja, dok štokavština kao standardni jezik predstavlja bijeg  i spas od tradicije koja bi da se sve ponavlja: rođenje, prva pričest, udaja, obed u 12, svinjokolja i sve ono od čega se Unuka bori vriskom, čekajući da konačno čuje kako zvuče Mamin i Bakin.

Ivona Marciuš

 

Poetska drama Kisela krv govori o povratku u traumatično djetinjstvo.
U predstavi pratimo tri žene različitih generacija iz iste obitelji. One su živjele prvo jedna po jedna, a potom zajedno, na međimurskom selu, opterećene nasljeđivanjem šutnje o nasilju u obitelji. Ovo je predstava o transgeneracijskom nasilju na koje se šutke pristaje. No to ih i emotivno razara pogotovo kad nasilje ne staje na njihovoj generaciji, već se nastavlja s Bake na Majku na isti način jer se drugačije ne zna.
Unuka od nasilja pokušava pobjeći odlaskom, pokušajem da drugačijim izborom života od Majke i Bake zaboravi na sve. Isključi se. No bijeg joj ne pomaže.
Drama počinje njezinim povratkom na mjesto višegodišnjih zločina, povratkom doma, povratkom u jezik koji godinama ne govori. Ovaj put primorana, zbog naglo preminule obitelji koja je zaspala u noći kolinja puštanjem plina. Namjerno ili slučajno?
Svojim povratkom i suočavanjem preko pospremanja stvari u prostoru, emotivno opterećenih što lijepim sjećanjima, što traumama budi duhove majke i bake te konačno ne bježi, već se suočava. Ona iz suvremenog pogleda na muško ženske odnose ne sudi, već pokušava shvatiti.

Time nam nije ideja osuditi prošle generacije gledano na njihove živote iz sadašnjeg trenutka, već uzeti si za pravo živjeti drugačije, prekinuti zavjet šutnje
i shvatiti da je već i postavljanje pitanja o problemu rješenje, možda i bitnije od razrješenja. Jer mrtvi nam odgovor ne mogu ponuditi izvan onog čega se sjećamo. U Ivoninom tekstu naslonjenom na monologe i poeziju Majke i Bake nije bitan u tolikoj mjeri sam sadržaj priča, već poetski iznesene sličice koje su tragovi sjećanja. Upravo takav izraz omogućuje snovitu režiju svakodnevnog uzvišenog na ritualno. Jezik predstave, glazba (međimurske popevke), kostimi (hipertrofirani elementi nošnje), hrana i događaji (kolinje, fašnik) uronjeni su u međimursku tradiciju.

Sve to ovu dramu čini rijetkim suvremenim kreativnim izrazom na dijalektu.

Marina Pejnović

 

Je li moguće upoznati nekog dok mu ne čujete glas? I ne uvijek ugodan. Furije, gorgone, sirene – sve su to glasna i opasna ženska bića, nesavladivi likovi drevnog mitološkog svijeta. Ženski glas dominirao je najvažnijim događajima životnog ciklusa, rođenjem i smrću. I dok je kod prvih bilo teško izuzeti ih, vodeća po demokratskim reformama, Atena, novim se zakonima bila usredotočila specifično na regulaciju sudjelovanja žena na festivalima i pogrebima, zabranjujući im i naricanje i recitiranje. Ipak, Orfej je bio taj koji je nadglasao sve udovice, poništivši smrt, dok su njihove tužaljke neodgovorene i utišane.

Tri žene iz “Kisele krvi”, Baka, Majka i Kćer, započinju dramski put iz situacije šutnje, svaka u svojem zgrčenom modusu preživljavanja. Prošlost junakinja “Kisele krvi” se ne ulijeva u budućnost koju bi očekivale. No, ta je priča veća od njih samih. Vječni je to narativ patrijarhata koji se proteže unatrag u vremenu, koji se proteže unaprijed u vremenu, i čiju okrutnost Ivona Marciuš točno osjeća kao već ritualnu. U rascjepu između onog što bi moglo izaći iz njih, i onog što šutnja taloži u njima, osjećamo dramsku tenziju i ritam iščekivanja. Glas koji će ovdje konačno probiti situaciju šutnje, Ivona daje Kćeri. On postaje vrisak jedne intime, podjednako osobne i zajedničke. Čineći da tri ženska lika postaju jedinstven lik jer, ne rastu li ponekad u kćeri žrtvovani komadići majke, ili bake, da bi ona mogla drukčije opstati. Lik Kćeri tako naknadno upisuje ono što nedostaje. Propitujući traume i tajne koje opsjedaju do smrti, pokušava rekonstruirati kronologiju života kako bi on imao smisla, a to je moguće samo uzajamnim pripovijedanjem, ispoviješću. Na svjetlo dana ujedno izlaze obrasci koji su utisnuti duboko u kolektivnu svijest.

Jezikom i ikonografijom i pravilima običaja koncentriran na Međimurje, tekst Ivone Marciuš poetskom snagom i postavljenim stanjima, odnosima i situacijama strukturiranim da teku podzemnim tokovima, aktivira istovremeno univerzalna polja povijesti ženskog civilizacijskog diskursa.

Vesna Đikanović