Predstava za djecu BIJELI KLAUN

Draga publiko, sa svojim mališanima možete pogledati krasnu predstavu za djecuu iz 20o7. godine:

Damir Miloš:
BIJELI KLAUN

Dramatizacija : Lana Šarić
Redatelj: Ivica Šimić
Asistent redatelja: Sanjin Rožić
Skladatelj: Igor Karlić
Scenografkinja: Dinka Jeričević
Kostimografkinja: Mirjana Zagorec
Koreografkinja: Desanka Virant
Video projekcije: Igor Pauška
Masku zmaja izradila: Gordana Krebelj

Uloge:
Dječak: Ivan Glowatzky
Starac / Zmaj: Draško Zidar
Djevojčica: Helena Minić
Majka: Ljiljana Bogojević
Otac: Zdenko Brlek

Glazbenici / Klaunovi:
(bubanj) Marko Ratković
(trombon) Petar Prepelić
(tuba) Nikola Novak

Žongleri/Klaunovi
Željka Kozulić
Marinela Lukaček
Anja Rožić

Premijera: 23. studenog 2007.

Iz redateljeve bilježnice:

„Tko strahuje pred porazom, povlači se u književnost.“

Franz Kafka

 O STRAHU

Cijela je priča o Bijelom klaunu prožeta strahom.

Dječak koji ne raspoznaje boje skriva svoju istinu, ali se boji da ona neće biti otkrivena. I njegovi se roditelji, klaunovi, boje da Dječak neće biti u stanju ispuniti njihova očekivanja i postati klaun jer “Kakav je to klaun koji ne raspoznaje boje?” Boji se i Djevojčica koja vježba da bi postala krotiteljicom tigrova.

DJEVOJČICA: I ja se bojim… Ako se budem puno igrala s tigrovima, hoće li i meni narasti takvi veliki zubi?

Kada ga roditelji stave u situaciju da mora nastupiti kao klaun u cirkusu, Dječakov strah postaje nepodnošljiv.

DJEČAK:  Sutra imam nastup. A ništa ne znam. Bojim se.

U snovima, Dječak se igra sa svojim vjernim prijateljem Zmajem, ali i u snovima je Dječaka strah.

DJEČAK: Ah, zmaju. Uplašio sam se da nećeš doći.

Zmaj nudi Dječaku jednostavno rješenje:

ZMAJ: Ja se ne bojim. U tvom snu sam siguran. Spavaj što duže.

U Dječakovu životu postoji i Starac, slijepi starac koji Dječaka uči kako raspoznati boje. No on ga uči i kako pobijediti strah.

DJEČAK: (…) bojim se hoću li uspjeti. (…)

STARAC: (… ) nema veze što se bojiš i što si tužan. Svakom klaunu je tako. I ne samo klaunovima.

Dječak pomišlja o mogućnostima rješenja i oslobođenja od straha:

DJEČAK: Hodao sam po cesti pokraj cirkusa i razmišljao kako bi bilo da ja sad samo odem, tom cestom, da se izgubim i nestanem i onda ne bih trebao nastupati, ne bih ništa trebao, ne bi bilo straha.

Starac daje nedvosmisleni odgovor i najkorisniju uputu:

STARAC: (…) kad nešto ne znaš, ne razumiješ, ne smiješ se zbog toga bojati. Potrudi se da naučiš.

DJEČAK: Ali ipak se bojim.

STARAC : Kakvog ima smisla bojati se već unaprijed? Na svakom koraku nešto ćeš naučiti. Koračaj strpljivo i polako. Korak po korak. Boja po boja. Dan po dan. Hajde, idi sad. Idi vježbati.

Bijeli klaun nudi različite razine i mogućnosti interpretacije, no za mene je centralna tema romana inicijacija dječaka u svijet odraslih, njegov prvi nastup u areni i njegova odluka da ne prihvati pravila koja mu nameću običaji cirkusa. Njegova pobjeda je pobjeda nad strahom. Ne prihvaćajući pravila izrasla iz straha, on ne samo da pobjeđuje strah, nego i sam život koji je taj strah proizveo.

Kazalište za djecu mora svojoj publici s pozornice slati poruke ohrabrenja i nade. Ono mora jasno preuzeti onu istu ulogu koju u romanu ima Starac, biti inicijator, djetetov pomagač na putu odrastanja. Kazalište, kažu, oslobađa od straha, a kazalište za djecu to čini još i više jer se obraća publici koja je čista i otvorena za emotivni doživljaj kojega kazalište nudi. Duboko vjerujem da je katarzično djelovanje u kazalištu za mladu publiku ne samo moguće nego i nužno.

Da, uistinu, strah je temeljni osjećaj vremena u kojem živimo ne samo kod djece i mladih, ali posebno kod njih. Stvarnost koja nas okružuje nije predpostavka za romantično djetinjstvo. Jedino nam san, bijeg od realnosti daje pribježište, pa se zatvaramo u svoje kuće napadnuti životom, ugroženi svijetom. Tražimo emotivna utočišta ne samo u snovima, nego i u televizijskim sapunicama, trivijalnoj literaturi, u mističnim i magijskim pričama poput Harryja Pottera ili Narnije ili, na žalost, u drogama i alkoholu. Takav se san očekuje i od kazališta, od nas, kazališnih praktičara koji stvaramo za djecu i mlade. Od nas se traži da romantičnim pričama produžujemo san i na taj način odgađamo što dulje trenutak osvještenja.

Na kraju romana, Damir Miloš stavlja na lice Bijelog klauna plavu suzu. Plavu kao more, plavu kao nebo, plavu kao daleko i odlučuje se za drugačije viđenje svijeta, literature, cirkusa i kazališta. Ova plava suza na licu Bijelog klauna pobuna je protiv svijeta, ali i protiv laži i iskrivljenog prikazivanja tog istog svijeta, protiv šarenih krpica na kostimima klaunova/glumaca. Djeca zaslužuju istinu i utjehu koju im istina može dati. Djeca zaslužuju istinito kazalište koje će im pomoći da pobijede strah, i ohrabriti ih da lakše prebrode taj trenutak prvog nastupa u areni.

„Tko strahuje pred porazom, povlači se u književnost.“ kaže Franz Kafka u Procesu. Franz je Kafka jedan od Bijelih klaunova europske literature, Pierrot s početka dvadesetog stoljeća, u vrijeme plejade umjetnika koji su odabrali bijeg kao rješenje za krizu i ratove. Bijeli klaun Damira Miloša poziva na suočenje sa stvarnošću i mogućim porazom, ali i na otpor konformizmu i afirmaciju posebnosti kao odgovorom na unificiranost zbilje. Naš Bijeli klaun prepoznaje strah, ali od njega ne bježi, već s njime živi i tako ga pobjeđuje.

Ivica Šimić