Gradsko kazalište kao stalno hrvatsko kazalište u Varaždinu

Istraživanje i predaja duhovnih činjenica temelj su kulturnog života uopće; jedna od takvih uistinu općinjujućih činjenica je i osnutak i djelovanje stalnog profesionalnog kazališta u Varaždinu. Izvedbom Kalmanove operete Vjerni drug 11. prosinca 1915. otvoreno je Gradsko kazalište kao stalno hrvatsko kazalište u Varaždinu i djelovalo je do proljeća 1925.
Začudno je da se o kazališnom životu u Varaždinu tog razdoblja premalo zna u hrvatskoj kulturnoj javnosti, pa čak i u Varaždinu. Ovo razdoblje zaslužuje cjelovitu teatrološko-povijesnu studiju; mnogi izvori su neistraženi ili pak teatrološki neobrađeni.

Zašto zapravo fascinira osnutak i djelovanje stalnog kazališta u Varaždinu? Kazalište je osnovano za vrijeme Prvoga svjetskog rata; nije mi poznat istovjetan slučaj tada u Europi. Zatim, bilo je to onda jedno od svega triju hrvatskih profesionalnih kazališta na cijelom povijesnom prostoru Hrvatske (osim u Varaždinu, stalna su kazališta postojala još samo u Zagrebu i Osijeku, nije ih bilo u Dubrovniku, Splitu, Rijeci i drugdje). Naposljetku djelovalo je kao dramsko i glazbenoscensko kazalište (izvođene su, prema tadašnjoj razdiobi, drame, opere, operete i vodvilj, pučki igrokazi s pjevanjem, igrokazi za djecu i kabaret). Upravo u to vrijeme konačno je stvorena varaždinska kazališna publika i začeo se, ako se tako može reći, varaždinski kazališni ukus; naime, kazalište stvara predstave ali i svoju publiku kao neizostavnu sastavnicu i predstava i kazališnog života i kazališne tradicije, a ona, publika, ne nastaje prekonoć.

Od prosinca 1915. do proljeća 1925. premijerno je izvedeno 225 predstava: 191 dramska i 34 glazbene (buduća istraživanja mogu ustanoviti neznatne razlike). Radi usporedbe, u prvih 35 godina poslije Drugoga svjetskog rata u varaždinskom kazalištu premijerno je izvedeno 299 predstava. Bio je to dakle izuzetno velik repertoar, bez obzira na ondašnjii način pripreme predstava. No, i hitra prosudba zbilja ogromnog izbornika iznosi na vidjelo i njegove vrijednosne strane.

Varaždinsko je kazalište bilo u dosluhu s tada suvremenom hrvatskom dramskom književnošću. Izvođenba su djela Srđana Tucića (Truli dom, Povratak, Pred zapadom sunca, Golgota, Bura), Milana Ogrizovića (Hasanaginica, Vučina), Petra Petrovića Pecije (Čvor, Duše, Pljusak, Šuma, Mrak, Braca, Rod), Milana Begovića (Čičak, Pred ispitom zrelosti), Josipa Kulundžića (Ponoć), Ulderika Donadinija (Gogoljeva smrt), Ive Vojnovića (Smrt majke Jugovića), Viktora Cara Emina (Zimsko sunce), Frana Hrčića (More), Marije Jurić Zagorke (Jalnuševčani, Republikanci). Igrana su i djela starijih hrvatskih pisaca (tada ne toliko starih): Tituša Brezovačkog (Matijaš Grabancijaš dijak), Josipa Freudenreicha (Graničari, Crna kraljica), Josipa Eugena Tomića (Barun Franjo Trenk, Novi red), Higina Dradišića (Posljednji Zrinski, Zadnji dani Katarine Zrinske), Eugena Kumičića (Petar Zrinski) i dr.

U varaždinskom kazalištu praizvedena je 21. siječnja 1916. komedija Milana Begovića Pred ispitom zrelosti (u Repertoaru hrvatskih kazališta 1840/1860/1980, Zagreb, 1990. str. 428. i u Enciklopediji HNK u Zagrebu, Zagreb, 1969, str. 570. pogrešno je navedeno da je praizvedba bila 4. veljače 1918. u Osijeku!). Praizvedena je i drama Pred zapadom sunca SrđanaTucića 20. travnja 1918, rapsodija Grobnica mladog Gustava Krkleca 4. veljače 1920, Republikanci Marije Jurić Zagorke i Noćna posjeta Ladislava Žimbreka 16. siječnja 1920. Hitroću u izvođenju hrvatskih pisaca svjedoče izvedbe Vučine Milana Ogrizovića 9. travnja 1922. (praizvedba u Zagrebu 11. studenoga 1921), Pljuske Petra Petrovića Pecije 1919. (praizvedba u Zagrebu 16. siječnja 1918), Jalnuševčana Marije Jurić Zagorke 19. veljače 1918. (praizvedba u Zagrebu 1. srpnja 1917), Novog reda Josipa Eugena Tomića 9. studenoga 1918. (praizvedba u Zagrebu 18. listopada 1918), Čička Milana Begovića 1921. (praizvedba u Osijeku 4. veljače 1918), Oko ponoći Josipa Kolundžića 1924. (praizvedba u Zagrebu 22. veljače 1921). Premijeri Ponoći prisustvovao je autor i ta je predstava visoko ocijenjena, posebno poslije njezine izvedbe na gostovanju u Mariboru. Mariborske novine („Tabor“ i „Marburger Zeitung“) pišu da prije i poslije Moskovskih Hudožestvenika nije Maribor vidio takve predstave i, doslovce: „to nije bila obična predstava, to je bila misa u teatru“. Važno je spomenuti da je Maribor u to vrijeme imao vrlo jaku dramu. U Varaždinu je 4. listopada 1924. izveden Sluga Jernej Ivana Cankara (adaptacija Milan Skrbinšek, prijevod i režija Branko Tepavac); bila je to hrvatska premijera Sluge Jerneja.

Repertoar stranih dramskih djela sadrži mnoga reprezentativna imena: August Strindberg (Otac, Lomača), George Bernard Shaw (Zanat gospođe Warren), N.V. Gogolj (Ženidba, Revizor), Friedrich Shiller (Razbojnici), Moliere (Umišljeni bolesnik, Škrtac, George Dandin), A.P. Čehov (Prosidba, Medvjed), Henrik Ibsen (Sablasti) Johann Nepomuk Nestroy (Hudi duh lumpacius vagabundus, Hoće da vraguje), Artur Schnitzler (Anatol, Ljubakanje), Herman Sudermann (Zavičaj, Borba leptira, Tiha sreća, Ivanjski krijes), Karl Schönherr (Žena vrag, Vjera i zavičaj, Tragedija djece, Ono), Alexandre Dumas sin (Gospođa s kamelijama), I.S. Turgenjev (Tuđi kruh), Max Halbe (Mladost), Marco Praga (Idealna žena, Aleluja), Dario Niccodemi (Scampolo), Ferenc Molnar (Đavo, Liliom). Liliom Ferenca Molnara, drama „u kojoj su se… prepoznali svi gledatelji kazališta diljem Europe i Amerike“ (Silvio D’amico, jedan od najvećih svjetskih teatrologa, Povijest dramskog teatra, Zagreb, 1972, str. 463) doživjela je hrvatsku premijeru upravo u Varaždinu 2. veljače 1916. Enciklopedija HNK u Zagrebu, str. 458. bilježi samo da je jugoslavenska premijera bila 24. svibnja 1922, u Ljubljani i da je u Zagrebu Liliom izveden prvi put 1925. Veza između hrvatske premijere u Varaždinu i zagrebačke izvedbe osam godina poslije, bili su August Cilić i Alfred Grünhut; oni su 1916. bili u angažmanu u Varaždinu i igrali u varaždinskoj, a potom i u zagrebačkoj postavi Lilioma, kao novi članovi HNK.

O varaždinskoj izvedbi Lilioma pisao je „Agramer Tageblatt“ pod nazivom Malnars „Liliom“ au der Varaždiner Bühne (1916, br. 122, str. 7). Autor prikaza ističe: „… mora se priznati da je varaždinska izvedba Lilioma na visini koje se ni veća kazališta ne bi sramila“. Posebno pohvaljuje redatelja Viktora Becka, glumce Đuku Trbuhovića, Milu Bogdanovu i Zvonimira Rogoza, no „svi su ostvarili sjajne uloge“.

Hrvatske premijere bile su i izvedbe: Dario Niccodemi Scampolo (5. listopada 1924), A.V. Suhov-Kobylin, Svadba Krečinskog (15. studenoga 1924) i Ono Karla Schönherra (7. veljače 1925) U Enciklopediji HNK (str 604) pogrešno stoji da je „jugoslovenska premijera“ Scampola bila u Zagrebu 17. veljače 1925. Svadba Krečinskog prvi put je u Zagrebu izvedena 1936, a glavnu ulogu igrao je Branko Tepavac, redatelj varaždinske izvedbe 1924. U po mnogo čemu vrlo zanimljivoj sezoni 1924/24. izvedene su čak četiri hrvatske premijere, od ukupno četrnaest naslova na repertoaru (osim upravo navedenih hrvatskih premijera bila je tu i već spomenuta izvedba Sluge Jerneja).

Bogat je bio i repertoar glazbenih predstava: Ivan Zajc (Nikola Šubić Zrinski, VIII. slika), Bedřih Smetana (Prodana nevjesta), Viktor Parma (Ksenija), Friedrich Flotow (Marta, Alessandra Stradella), Imre Kalman (Vjerni drug, Kneginja čardaša, Jesenji manevri), Leo Fall (Stambulska ruža, Bebica, Raspitana žena), Herve (Mam’zelle, Nitouche, Lili), Franz von Suppe (Lijepa Galatea), Oscar Strauss (Put oko ljubavi), Franz Lehar (Drotar, Grof Luksemburg, Modra mazurka, Ciganska ljubav, Gdje ševa pjeva), Oskar Nabdal (Poljačka krv), Srećko Albini (Madam Troubadour) itd. Izvedba operete austrijskog kompozitora Bruna Granichstädtena Po nalogu vojvotkinje u Varaždinu 15. listopada 1916. bila je hrvatska premijera (prva izvedba u Osijeku 1923); tadašnje kulturne veze dobro osvjetljavava podatak da je ta opereta praizvedena u Beču samo godinu dana prije (1915). Hrvatska premijera bila je i izvedba operete Roberta Stolza Ples u sreću 31. prosinca 1921. (u prijevodu Ljudevita Varjačića). Također hrvatska premijera bila je izvedba vodvilja Bernharda Buchbindera On i njegova sestra 1919. (prva izvedba u Zagrebu 2. travnja 1925); djelo je preveo također Varaždinac Dragutin Mondekar. U to vrijeme utemeljena je u Varaždinu tradicija glazbenog kazališta.

Kazalište je izvodilo i igrokaze za djecu: tako je npr, poslije velika operna pjevačica Ančica Mitrović režirala igrokaz Thomasa Lehmanna Kako je Navenka išla tražiti malenoga Isusa, koji je premijerno izveden na Božić 1919.
Članovi kazališta priređivali su Silvestrove i kabaretne večeri; pouzdano je Augusti Cilić već tada briljirao u tom žanru.
Kazalište je priređivalo koncerte: gostovali us npr. Češki kvartet, Zlatko Baloković, Čehinja Lujza Halubova (harfa), vrsni koncertni pjevači Maja Strozzi Pečić (sopran), Marta Pospišil-Graff (alt), Josip Rijavec (tenor). Na koncertima su nastupali i članovi kazališta Ilija Bagrov, Henrika Korska i Nikola Abramović.
NA operetnim večerima nastupali su kao gosti Irma Pollak (sopran), Aleksandar Binički (tenor-buffo) i Arnošt Grund (tenor-buffo) te članovi kazališta Ančica Mitrović i milan Šepec.
Na plesnim večerima gostovali su npr. Margareta i Maksimilijan Froman, poznati baletni umjetnici.

U desetak godina u stalnom angažmanu u varaždinskom kazalištu bilo je više od stotinu umjetnika (glumci, pjevači, redatelji, dirigenti). Npr. U sezoni 1918/19. u nasamblu je bilo 37 glumaca i pjevača. (Usporedbe radi, ansabl HNK u Zagrebu imao je 1923. 43 člana, glumaca i pjevača).

Najveći broj predstava u varaždinskom kazalištu režirali su Branko Tepavac (22), Zvonimir Rogoz (17), August Cilić (12) i Kurt Krepčik Bachmann (11). Više predstava režirali su Viktor Beck, Andro Mitrović, Stefan Himmelsbach, Heinz Siege-Urwalek, Radivoj Dinulović, Đuro Trbuhović, Alfred Grünchut, Vatroslav Hladić, Josip Osipović, Milan Orlović, itd. (Broj režija temelji se na poznatim izvedbenim podacima, a oni su zasad poznati za tek nešto više od stotinu predstava.) Dirigenti su bili Andro Mitrović, Pechaček Ćiril i Bohumil Tulaček.

Premda je tada umjetnički ansambl varaždinskog kazališta bio mnogobrojniji nego danas, ravnatelj Andro Mitrović običavao je kao goste dovoditi ugledna glumačka i pjevačka imena. Od glumaca gostovali suIvo Raić, Marija Ružička Strozzi, Nina Vavra, Milica Mihičić, Vera Hržić-Nikolić, Bogumila Vilhar, Mihajlo Marković, Borivoj Rašković, Ignac Boršnik, Ivan Badalić (svi iz HNK u Zagrebu) Maja Strozzi Pečić iz Zagreba, Anton Danilo iz Ljubljane i paula Sitzer iz Bratislave.
Kazalište je za današnje prilike mnogo gostovalo (sezona je u Varaždinu trajala šest-sedam mjeseci): u kazkovcu, Sisku, Novoj Gradiški, Požegi, Vinkovcima, Vukovaru, Zemunu, Jaski, Topuskom, Brodu na Savi, Gospiću, Mariboru, Zagrebu (u Music-Hallu u Zagrebu od 1. lipnja do konca srpnja 1922. izvođene su operete Stambulska ruža i Ples u sreću), u Čakovcu, Ludbregu, Ivancu, Varaždinskim Toplicama, Lepoglavi itd. Jedno vrijeme kazalište je izvodilo predstave u Čakovcu svakog tjedna (u četvrtak), a članovi kazališta su se „uvijek i najpripravnije odazvali pozivu međimurskih rodoljuba u Čakovcu, te su u par navrata sudjelovali kod tamošnjih koncerata“. Članica varaždinskog kazališta Ančica Mitrović prva je u Međimurju pjevala na hrvatskom jeziku.

Marijan Varjačić