Georgij Paro, gost redatelj HNK u Varaždinu za koje je adaptirao Krležine Balade Petrice Kerempuha

 Za mene je to vjerojano najzahtjevniji Krleža kojega sam ikad radio

Krležine Balade Petrice Kerempuha prepjevane u dramu, tako bismo ukratko mogli opisati najnovije redateljsko ostvarenje Georgija Para u varaždinskom Hrvatskom narodnom kazalištu. Riječ je o sjajnoj predstavi u kojoj će publika uistinu uživati (i to ne samo ona kajkavske provenijencije i ljubitelji Krleže) već i svi oni koji će prepoznati genijalan spoj redatelja i tog hrvatskog klasika ali i glumačke interpretacije domicilnih kajkavaca. Uistinu zahvaljujući varaždinskim glumcima u Baladama je Kaj zazvučao vrhunaravno kajkavski onako kako i dolikuje autoru koji je uvijek naglašavao svoje varaždinske korijene i djetinjstvo kod bake u Varaždinu, smatrajući se Varaždincem i na čijem je groblju i pokopan. Georgij Paro, veliki redatelj i prijatelj Krleže Baladama je zokružio još jednu sjajnu varaždinsku priču, priču o kaju i nacdionalnom kazalištu koje je preuzelo na sebe da ga očuva za buduća vremena, evo što nam je rekoa u razgovoru za Varaždinske vijesti nakon gneralne probe.

  – Kako ste se odlučili za Balade Petrice Kerempuha, te poeziju pretvorili u dramski tekst koji teče kao da je takvim i napisan?

  – Činjenica je da sam uistinu odradio dosta Krležinih dramskih tekstova, međutim sam često adaptirao nejegovu prozu, a ovo se sada dogodilo po prvi puta da sam adaptirao i režirao njegovu poetiju, tj. Balade Petrice Kerempuha. Moram reći da je to dosta jedan težak i zahtjevan postupak jer dakako ne radi se o nizu recitacija nego se radi o tome da Balade treba uobličiti u priču, koje nema u Baladama, jer to je poezija koja je višeslojna, koja govori o povijesti hrvatskog puka, kmeta, kako to Krleža kaže, o njegovom teškom životu, borbi za preživljavanje, pod raznim političkim režimima, raznim ratovima… To su ljudi koji su stalno na rubu egzistencije, koji trpe nepravdu, koji se bore za ostanak i to Krleža na mestralni način prikazuje. Ujedno Krleža je dokazao i da je kajkavština jezik kojim se sve to može izreći na jedan drukčiji način.

 Danas nije dovoljno prikazati smao ta povijesni aspekt, iako i to nekog zanima, publika danas traži doživljaj koji je povezuje preko kazališnog izričaja s današnjim životom i situacijama u kojima živi. Moj zadatak bio je da taj jedan povijesni diskurs, ne mijenjajući dakako Krležin tekst, montirajući te pojedine balade na jedan suvremeni način,   pokušam Balade prevesti u današnji život i današnje vrijeme tako  da one dobiju puni razlog zašto se igraju danas. BIo je to jedan slojeviti, težak i dugotrajni proces da se do toga dođe, ali kao rezultat mislim da su Balade jedna slika suvremenosti i da tu će u njima publika prepoznavati sebe i svoje današnje probleme.

Osim prikaza hrvatske povijesti Balade daju i taj jedan socijalni aspekt tog vječnog siromaštva, na čemu sa radio sponu s današnjim vremenom, jer i mi i čitava ta srednja klasa svjedoci smo da se nalazimo u situaciji siromaštva i to ne onog da imamo malo novaca nego mnogi ljudi zapravo životare na rubu egzistencije ili ispod toga ruba. To je danas ozbiljan problem jer time se gubi ono najdragocjenije i najvrednije u socijalnoj skali taj srednji sloj, koji je najproduktivniji i najživlji, u kojem se nalaze intelektualci, stvaratelji, razni kreativci koji pridonose slici živosti  toga društva. Mislim da smo sad u opasnosti da je to umrtvljeno, a tu ja baš i ne vidim neki skori izlaz. Ono što su kod Krleže kmetovi koji su podjarmljeni od velikaša ja sam u predstavi probao transponirati u današnje vrijeme na način da su kmetovi danas su pripadnici srednjeg staleža, a to što su feudalci danas su banke, korporacije…Za mene je to vjerojano najzahtjevniji Krleža kojega sam ikad radio.

– Vi ste uspjeli u predstavi potcrtati i taj hrvatski, nazovimo to, sluganski mentalitet.

– Krleža je kritički pisao o tom mentalitetu, cijeli život, no taj uspavani hrvatski mentalitet traje i danas unutar Europske unije. On je smatrao da tu šutnju i pokornost treba prekinuti i da se treba uvesti nekakav revolucionarni trenutak koji će sve to preobrnuti i takve je političke stavove i zastupao. Naravno stavove svjetske, lenjinske revolucije, iako se s puno toga tamo nije slagao. Danas smo u demokraciji kad svatko može reći što želi i kada i formalno i de facto postoji sloboda govora, sloboda udruživanja, sloboda izbora, međutim kao rezultat svega toga dobiva se jedna opća graja i galama, a vrlo malo se od toga realizira u smislu da se stvarno pokreću neke stvari.  

– Je li tome razlog što više niu suprostavljene strane represivni državni aparat  s jedne i građani s druge strane već smo svi mi pa i država sluge nadnacionalnih korporacija, banaka?_

– Da čovjek nema neprijatelja protiv kojega će se pobuniti, vikati,  ako su mu nazovi neprijatelj neke korporacije. Novac, kapital nema lice, nema ime. Ti ne znaš čemu se suprotstavljaš, nije netko tvoj koga poznaješ i smatraš ga odgovornim za svoju sudbinu nego je to neka fikcija koja vlada tobom. I dakako da se tu radi o jednoj stišanosti i nevoljkosti da se bilo što poduzme. To se u Baladama jako dobro vidi. Dođe Petrica, on im zakuha, navede ih na razmišljanje, na govor, na suprotstavljanje, na skakave ideje i ljudi su puni život, međutim kad Petrica od njih na kraju traži, ljudi dignimo, pokrenimo se… oni mu u tišini okreću leđa i šute. To je nešto tipično za današnje vrijeme. No, razlog je tu još jedan – siromašan čovjek nije slobodan čovjek. Pobuna može nastati smao iz osjećaja apsolutne slobode.Netko tko nije slobodan, a nije slobodan onaj koji ne može otplaćivati kredite, koji ima malu plaću ili mirovinu i ne može od nje živjeti… Iz toga proizlazi siromaštvo jednako je nesloboda, a to je i neka vrsta poniženja, onečovječenja, izgubljene prilike, šanse, ako ti svom djetetu ne možeš osigurati da se školuje ili samaome sebi da otputuješ, kupiš neku knjigu, odeš na koncert, drugim riječima ti si izdvojen iz društva.  Kojiputa čovjek samoga sebe optužuje za to i propitkuje – Jesam li ja kriv, jer sam nesposoban? Ne nisi nesposoban .. i zto ubija svaku inicijativu i svaku želju ljudi da se aktivno ztalože za neku promjenu, ili socijalnu pravdu. Mislim da smo sada u situaciji kada su sve naše slobode na tepetu, mi biramo Vladu, Sabor, oni se u naše ime trude da nešto naprave ali između tih institucija i ljudi koji su ih doveli na vlast ne postoji uvijek neka koordinacija ili komunikacija.

– Družili ste se s Krležom, kakva su vaša iskustva, o čemu ste razgovarali i kako je završila priča s Krležinom ostavštinom, dio je trebalo otvoriti tek nakon 25 godina?

– Odlazio sam kod Krleže da mu kažem kako sam zamislio neku od predstava koje sam režirao jer sam smatrao da je to moja dužnost da upoznam njega kao autora o tome što planiram raditi.On je bio vrlo benevolentan od početka u svim tim razgovorima i recimo o Areteju u Dubrovniku peripatetička predstava kad je puvblika šetala zidinama zajedno s glumcima što je bila senzacija ili kad je KOlumbo plovio na brodu s publikom oko LOkruma. Sdlušao  je sa simpatijama ali nisam uvjkeren da sam ga nekako jako uvjerio u sve to skupa, aond abi mahnuo rukom i rekao vi radite svoj cirkus, radite što hoćete. Koji put me je znao pozivati k sebi a mnogi poput Matvejevića, Vanište i ostali su zapisivali, objavljivali…, pa i ja sam dosta toga zapisao i gotovo ništa objavio. Ne idem za time i meni je teško reći Krleža i ja, a pogotovo ne mogu izgovoriti ja i Krleža, to su smiješne stvari. Ja sam samo pazio da slučajno ne prečujem  nešto od njega. Smatraju Titoistom,ljevičarem, a zašto je to tako? U Drugom svjetskom ratu  između Tita i Pavelića odlučio se za Tita, ali nije otišao  u partizane. Bio je kontroverzna osoba, ali bila su to vrem,ena kada je trebalo preživjeti. Imao je ženu Srpkinju koja je bila glumica u HNK u Zagrebu i trebalo je i nju spašavati i preživjeti pa makar se ti zvao i Krleža.

Pokušao sam jedanput ili dvaput potaknuti temu Tita, ali on me je odmah prekinuo i rekao: Tito je moj prijatelj i on je meni spasio život i nije želio razgovarati. Bio je vrlo kritičan prema tom ešto se događalo u Jugoslaviji, ali nije se upuštao , a je li o tome išta zapisao, ne znam. Zadnje djelo mu je “Zapisi s Tržića”.To su razgovori s Vidmarom  s kojim se tamo družio gotovo svakog ljeta, jer Vidmar je bio predsjednik Slovenske alademije znanosti i umjetnosti.Krleža je u Tržiću pravi bilješke koje je oporučno kao rukopis ostavio Josipu Vaništi. Kad sam kao Vaništin prijatelj pitao je li on dobio rukopise rekao je da ih nikad njije dobio, a knjiga je završila kod Enesa Čengića, Krležinog biografa, a li ja sma pitao što je s tim rukopisom on je rekao pa što će to Vaništi on to neće moći pročitati, a ja imam svoje ljude koji to isto jako teško čitaju.A onda je ta knjiga izašla u izdanju Oslobođenja, i gotovo na svakoj stranici imate zagrade i točkice – nečitljivo. Ako je netko znao pročitati jedan dio toga a nije mogao i drugi dio  to mi je malo čudno i moja prva pomisao bila je da su naprosto zaključili – bolje da to ne stavimo unutra. Krleža je umjetnik, veličina, bard.. i sve to i siguran sam da će o njemu još biti i knjiga i rasprava i različitih mišljenja, ali nije sve tako jednostavno i jednosmjerno.

– Kakav je Krležin odnos prema Kaju?

 – Dakle, 1936. njegove Balade Petrice Kerempuha tiskaju se u Ljubljani. To je na 100. obljetnicu Ilirskog preporoda kao što znamo ilirski pojkret odrekao se u tom trenutku i imena i kajkavske književnosti. Bio je to sveslavenski pokret i tražio se zajednički odnos prema životu i pri tome su se Hrvati odrekli svoje kajkavštine koa jezika, a Slovenci nisu. I to su dalekosežne posljedice sve do danas. Biloje i puno koristi od svega toga, taj pokret uvodi europeizaciju i proizvodi puno dobroga ali i puno problema. On je za 100- godišnjicu toga pokreta kad je kajkavski nestao s knjižebne scene napisao balčade na kajkavskom čime afirmira jedan jezik ili govor koji je nestao. I u cijelim baladama,a vidite i što o tome misli i o ilirskom pokretu. Vrlo negativno o ilirsksom pokretu a pozitivno o kaju. Zatim 1966. na 130. godišnjicu ilirskog pokreta piše o tome eseje s punoi kritičkih primjedaba. da smo mi imali kompleks malog naroda i da imamo potrebu da se ujedinjujemo i nije protiv toga imao ništa, smatrajući d avelika ribva jede malu i da se na taj način mala riba nzaštiti ako se sa svojim okruženjme poveže, ali to povezivanje nje bilo takvo kakvim ga je zamišljao  Krleža. Sigurno nije bio za Karađorđeviće i Šestojanuarsku diktaturu, a niti za situacije u bivšoj SFRJ, tako da nije bio afirmativan, siguran sam.

 A ta afirmacija kaja koju i mi sada potcrtavamo ili slavimo,i pokušavajući na tom kaju napraviit jendu predstavu to je nešto što samo u HNK u Varaždinu možemo napraviti jer to je kazalište koje ima svoj jezik, a taj jezik je kajkavski. To je kazalište s desetljećem tradicije kajkavskog govora, ima tradiciju velikih kajkavskih glumaca, počevši od Cilića između dva rata, pa Franjo Majetić, Ivo Serdar, Tomilava Lipljin, Otac i sin Ljubomir i Jan Kerekeš i ostali dio ansambla.Jan je jedan od najboljih mladih glumaca u Hrvatskoj. Tu igraju i Zdenko Brlek, i Hana Hegedušić i Ljiljana Bogojević koje su sve sjajne glumice jedna bolja od druge. Tako da je bilo pravo zadovoljstvo s njima raditi, jer oni su uspjeli odraditi tu predstavu kao jedan ansambl, vrlo spontano. Kostimi su suvremnei, a scenografiju je odradio Aljoša Paro, a u sumornosti te žice i kanti za smeće otkriva se sva poezija tog nepodnošljivog života iz Krležinih balada i nekih svjetova mašte, stapanja s prirodom, bOgom, osjećanja smaoće. Predstava je tmurna, ironična ali ne depresivna, kao da se netko s nama sprda.

 To se smao tu može napraviti. To nije smao briga o kajkavskom već je to živi jezik u gradu koji isto dobrim dijelom razumije taj jezik. Varaždinsko kazalište naravno ne mora cijeli svoj repertoar imati na kajkavskom ali je jedini pozvan u čitavom kropusu i ne samo nacionalnih teatara nego svih koji povremeno izvode predstave na kajkavskom jer ovdje se to jedino autentično radi. Varaždinski nacionalni teatar ima tu svoju misiju koju mora ozbiljno to shvatiti i svake druge godine dati po neku reprezentativnu kajkavsku redstavu koja bi onda morala i obići cijelu Hrvatsku da afirmira taj kajkavski jezik ne samo na svom terenu već i diljem Hrvatske. 

Razgovor vodila Marija Barić za Varaždinske vijesti – ožujak 2016.