20. 3. – Svjetski dan kazališta za djecu i mlade/ 21. 3. – Svjetski dan lutkarstva

20. ožujka se obilježavamo Svjetski dan kazališta za djecu i mlade, a 21. ožujka Svjetski dan lutkarstva.
Čestitamo svim kazališnim umjetnicima i djelatnicima, kao i našoj najmlađoj publici.
U povodu te prigode, a u nedostatku dolaska u kazalište, putem youtube kanala možete pogledati lutkarsku predstavu za djecu:

Zlatko Krilić JAJE (predškolski uzrast i niži razredi osnovne škole)

Od ponedjeljka, 23. ožujka emitirati ćemo i ostale naše predstave putem youtube kanala. Bit će tu predstava starijeg i novijeg datuma, a linkove ćemo postavljati na našoj web stranici i na facebook stranici. Sve što trebate učiniti je pratiti nas, udobno se smjestiti te klikom na link uroniti u kazališni doživljaj iz svojeg doma. Svi se nadamo da ova situacija neće dugo trajati, a do nekih boljih dana, pratimo se putem interneta.

Prije nego krenete pogledati predstavu, pročitajte hrvatsku i međunarodnu poruku povodom obilježavanja Svjetskog dana kazališta za djecu i mlade

HRVATSKA PORUKA

Danas se diljem svijeta slavi Dan kazališta za djecu i mlade. Slavi, ponovit ću tu riječ jer možda ona upravo najbolje opisuje ono što kazališni čin zapravo jest – slavlje. Kazališna je predstava događaj koji izmiče stvarnosti. Ona je pukotina u vremenu u kojoj se sva vremena i svi prostori predaju nekoj nepredvidivoj logici. Zato često kazalište uspoređujemo sa snom. I san, kao i kazališna predstava započinje (uglavnom) iz mraka. Mrak obilježava početak slobodne volje naše mašte da stvari vidi drugačije, da činjenice, događaje, ljude, pse, ptice, riječi posloži u samo sebi svojstvene, zaigrane vrtloge.

Slavlje podrazumijeva još jednu stvar – a to je bliskost. Teško je slaviti u samoći. Kazalište ne podnosi samotnost. Ono živi od zajedništva. Kazalište je umjetnost trenutka i da bi se predstava mogla odvijati iz trenutka u trenutak, nužno je da svaki kotačić predstave ima vjeru u zajednički čin. I zato bih volio da u ovoj poruci povodom Dana kazališta za djecu i mlade, pokušam osvijesti svim mladim gledateljima kako čarolija kazališta počiva na mnogim vama nevidljivim ljudima. Kada se nakon čitanja ove poruke ugase svjetla, jedan će majstor rasvjete upravo hrabro odvojiti sve nas od naše svakodnevice, kad čujete prvi glazbeni broj, morate znati da je ton-majstor to napravio na sekundu točno i tako omogućio glumcima da sigurno kroče zacranom stazom predstave. Kada pogledate oko sebe, shvatit ćete da sjedite u očišćenoj dvorani koju su za vas uredile vrijedne čistačice – one iste čistačice koje su se možda, za vrijeme proba, uvukle u gledalište i svojim diskretnim reakcijama ohrabrivale glumce na sceni. Ne zaboravimo i domare koji su se pobrinuli da vam u dvorani ne bude hladno, ali ni prevruće, niti garderobijerke koje su glumcima pripremile kostime. Ne zaboravimo ni scensku tehniku koja je prije predstave crnu rupu pozornice pretvorila u čarobni prostor kojim će hodati priča, ne zaboravimo ni inspicijente koji će poput dirigenata uskladiti ulaske i izlaske glumaca na scenu. I svi ti ljudi ovdje su upravo sada, skriveni od naših očiju da bismo mogli uživati u veličanstvenosti kazališne iluzije, iluzije koja se događa pred nama, neposredno i neponovljivo. Kroz godine rada u kazalištu, najviše me fascinira upravo to što toliko rijetko nailazim na ljude koji tek „odrađuju svoj posao“. Kazališta su mjesta prepuna ljubavi. Ta je ljubav preduvjet da se publici ponudi ono bez čega je svaka predstava bezvrijedna – a to je iskrenost. U kazalištu često koristimo termin – „prelaženje rampe“. Taj termin označava vještinu glumaca kojom čine da publika povjeruje njihovoj izvedbi. Grubo je to sad rečeno – „prelaženje rampe“ prvenstveno je termin srca. Da bi slavlje zvano kazališna predstava ispunila svoju svrhu, glumac mora podići rampu svojeg srca u nadi da će gledatelj učiniti isto. U iskrenoj nadi da je sve spremno za taj trenutak, predlažem da se ugasi svjetlo pa da svi zajedno odemo u vremenski procjep zvan predstava kako bi tamo razgovarali srcem.

Srdačan pozdrav

Dario Harjaček

MEĐUNARODNA PORUKA

„Kad sam bio dijete, od samog rođenja, oponašao sam svoje roditelje cijelo vrijeme i tako sam se razvijao. Kako hodati, kako jesti i kako govoriti – sve sam to naučio oponašajući svoje roditelje. Kad sam bio dovoljno star za to, naučio sam ići u kazalište, kamo su me vodili moji roditelji. Za mene je kazalište bilo zemlja magije. Spušteni zastor bio je prvo što biste vidjeli kad ste ušli u kazalište. Sjećam se kako sam napeto čekao da se zastor podigne, pitajući se što se krije iza tog spuštenog zastora. Kad se zastor konačno digao, ukazao se svijet snova što su ga stvarale kulise, svjetla i kostimi. Jednom je to bio prizor stvoren tako da izgleda kao nešto iz stvarnog svijeta, a ponekad čudesan krajolik, nemoguć u stvarnom svijetu. Bili su tu izvođači u najrazličitijim kostimima, plakali su, smijali se, pjevali i plesali. Za vrijeme pauze čulo se lupanje i žamor. Ako je kazalište bilo maleno, a ja sjedio u prvom redu, mogao sam malčice podići zastor i zaviriti ispod njega. Iznenađivala me brzina kojom se scena mijenjala zbog velikih kulisa koje su vukli uokolo i razmještali. A zatim, kad bismo se vratili kući, igrao bih se oponašajući glumce. Najviše sam volio biti samuraj. Nacrtao bih si muževne obrve, napravio periku, zgrabio mač od bambusa i s prijateljima se igrao borbe mačevima. Kad sam krenuo u sedmi razred, već sam izrađivao makete pozornice: okretnu pozornicu, pozornicu s rasvjetom od minijaturnih žarulja… I, naravno, pokušavao izvesti izmjene prizora.

Na krilima tih iskustava iz rane mladosti pridružio sam se profesionalnoj kazališnoj družini. Ali tada nije postojao studij suvremenog kazališta. Otišao sam učitelju koji je bio stručnjak za tradicionalno kazalište i učio kazališne tehnike koje se tradicionalno prenose na nove naraštaje. U okvirima tradicionalnog kazališta, učiti znači oponašati sve što učitelj radi i truditi se da budeš isti kao učitelj. A onda sam jednog dana neočekivano dobio priliku raditi s Peterom Brookom. Na prvom smo satu radili improvizaciju, s čime se nikad prije nisam susreo. Kad mi je rekao da improviziram, nisam imao pojma što da radim pa sam počeo izvoditi pokrete koji su bili kombinacija svih onih tradicionalnih pokreta što sam ih naučio u Japanu. No Brook mi je jednog dana dao poruku na papiriću u kojoj je pisalo: „Prestani oponašati tradicionalno japansko kazalište.“ Bio je to pravi udarac, osjećao sam se kao da sam bačen u ogromni ocean sasvim sam. Nisam se mogao ni za što uhvatiti, bio sam kao olupina broda izložena na milost i nemilost valova. Ali u tom sam trenutku prvi put počeo razmišljati o stvaranju. Shvatio sam da moj posao nije tek reproducirati nešto što već postoji, kao što to čini tradicionalno kazalište, nego stvarati svoj izričaj. A stvarati ne znači stvarati nešto iz ničega, kao što to čini Bog, nego oponašati nešto što već postoji i zatim otići korak dalje.  Na Van Gogha je utjecala škola Ukiyo-e, Picasso je bio nadahnut afričkom umjetnošću, a Miro kineskim pismom: sve je razvoj koji počinje od nečega što postoji otprije.

Put koji sam izabrao vjerojatno je baš takav. Na početku svog životnog puta oponašao sve što sam vidio i čuo u kazalištu, a zatim sam se trudio napraviti korak više. A to me iskustvo odvelo na životno putovanje kroz kazalište i dalje od njega.”

Yoshi Oida

Japanski glumac, režiser i pisac koji živi i radi u Francuskoj.