Vladimir Arsenijević

Krokodili

Zbog punka je krajem 80-ih prodao svog Telecastera, kupio avionsku kartu i došao u London, sa željom da tu započne samostalni život kao pisac. Sanjao je da će napisati veliki roman o životu u velikom gradu. Našao je skromni smještaj, bedsit na drugom katu kuće u starom londonskom naselju. Raspremio je svoje stvari, svoju Olivetti pisaću mašinu položio je na stol. Nije namjeravao odmah početi s pisanjem. Prvo je trebalo istražiti i doživjeti grad. Upravo tada, iz dnevne sobe u prizemlju, puzajući na kat strmim stepeništem, cijevima i kroz pukotine u podu, do njegovih ušiju dopro je nečiji zastrašujući smijeh.

“U potrazi za slobodom spremni smo kršiti pravila, prelaziti planine i oceane, udaljiti se od sebe i bližnjih. Punk je došao sa zapada i ponudio slobodu na pladnju. Činilo se kao da ju ni ne treba tražiti. Kao da je čitavo vrijeme bila tu, trebalo je samo uzeti. Ali ništa nije tako jednostavno. Kad razmišljamo o stvarima koje želimo raditi i mjestima gdje želimo ići, sve djeluje nadohvat ruke, lako izvedivo. Ipak, malo tko se odvaži na prvi korak, jer realnost je teška, a rutina svakodnevice možda i najsigurnije utočište. Kada prepoznamo nekoga tko se suprotstavi realnosti, stavi sve na kocku i krene u nepoznato, zaljubimo se jer želimo vjerovati da posjedujemo istu hrabrost u sebi.

Vladimir, mladi pisac koji krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća napušta Jugoslaviju da bi otišao u London je takav neko. Njegov pokušaj osamostaljenja odlaskom na zapad djeluje primamljivo i dan-danas. Međutim, zamislite sebe. Prodali ste sve što imate, skupili nešto novaca, kupili kartu i našli se u jeftinom smještaju u Londonu, bez posla, bez poznanika, bez ičega osim puste želje. Svakog jutra budite se u maloj, mračnoj i vlažnoj sobici. Usred velikog Londona i velikih ideja koje ste donijeli sa sobom, vaša sloboda svela se na ta dva kvadrata. Zamislite da uz to radite na crno, po 10 ili 12 sati dnevno. Zamislite vašu stanodavku, prezaštitnički nastrojenu samohranu majku. Njenog sina, starog, okorjelog punkera sklonog drogama. Njegovu djevojku, koja mu je ujedno i dilerica, u koju ste zaljubili na prvi pogled. Zamislite da su to manje-više jedini ljudi s kojima komunicirate mjesecima. Je li vam još uvijek stalo do vaše slobode? Je li vam još uvijek stalo do vaših ideala? I dalje želite napisati svoj roman? Izmiješajte to sve u jednu eklektičnu priču u kojoj je teško razaznati početak, sredinu i kraj, i zapitajte se odakle dolazi promjena koja vam je prijeko potrebna. Možda smo krenuli naopako, obrnutim redoslijedom. Možda bi neke stvari i događaje trebalo premotati, a neke druge usporiti i malo bolje proučiti. Možda je sve to jedan koristan košmar iz kojeg valja izvući spoznaju. Potraga za slobodom nije lagana. To je teško i sustavno mučenje koje se možda i isplati.

“Mala bara puno krokodila” je izlizana fraza koja nam govori da pazimo leđa, ne vjerujemo nikome i naučimo se boriti ze sebe. S druge strane, to je i mračna slika naše prirode. Jesmo li ljudi ili krokodili? Možda smo i jedno i drugo. Kad je Vladimir zaronio u veliku baru Londona, punka i kapitalizma, zaronio je u sebe i nadao se najboljem. Bara je danas veća, svijet je postao bliži, London nije ništa dalji od Beijinga, Säo Pauloa ili Cape Towna. I dalje mnogi od nas napuštaju svoje domove u potrazi za slobodom. Neki svojevoljno, neki jer nemaju drugog izbora. Hoćemo li pritom ostati ljudi ili ćemo postati krokodili? Možda nam Vladimirova priča ponudi neke od odgovora.” (Dražen Krešić)

Redatelj: Dražen Krešić
Dramaturgija i dramatizacija: Dario Bevanda
Scenograf: Petar Nevžala
Kostimografkinja: Julija Klier

Praizvedba predstave održana je u petak, 19. svibnja 2017.


Galerija

Ansambl predstave

Richard: Marinko Prga
Sabina: Ljiljana Bogojević
Vladimir: Igor Skvarica
Vibeke: Katarina Arbanas

Pokrovitelji

Izvedba 7. rujna u 22 sata u suradnji je s Trash film festivalom.