Uz predstavu Gozba

Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Olja Lozica, Gozba, red. Olja Lozica, foto: © GODAR

Novi projekt autorice i redateljice Olje Lozice nastavlja tamo gdje je repetitivnim egzistencijalnim očajem utihnula njena predstava Sada je, zapravo, sve dobro Zagrebačkog kazališta mladih. Zagrebačka predstava ocrtavala je aktualni duh vremena kao gorku impresiju stanja, bez pokušaja detekcije socio-političkih razloga koji su do toga doveli i duhovne klime koja takvo stanje osigurava. Nova avantura u koju je Olja Lozica, uz svoj autorski tim, pozvala i glumački ansambl Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu, uz horizontalni presjek svakodnevnih posljedica prevladavajućeg stanja uma, pokušava obuhvatiti i vertikalno usmjereno istraživanje pripadajućih uzroka.

Prostor koji napučuju likovi ove predstave svečano je mjesto gozbe, interijer u kojem je od presudne važnosti biti primijećen, zablistati u punom izvanjskom sjaju, pa ako treba i preko granice vlastitih mogućnosti. Likovi na početku gozbe, modno dotjerani i namirisani, zadovoljni su činjenicom da žive u najboljem od svih svjetova. U što će se to varljivo zadovoljstvo pretvoriti do kraja predstave?
Scenografska skica Stefana Katunara za predstavu Gozba
Pokretač rada i ključna riječ varaždinske predstave jest površnost. Površnost društvenih odnosa, površne strategije medijske indoktrinacije, površno pranje ruku mehanizmima političke korektnosti, površna forma nauštrb zagubljenog sadržaja, poštivanje različitosti površno shvaćeno kao otklon od uznemirujućih tema... Može li kazališna predstava tu aluzivnu površnost učiniti bolno vidljivom? Može li nešto od toga sa scene prodrijeti do publike, bez da se ispadne – površan?

Talijanski semiolog Omar Calabrese duh današnjeg vremena naziva neobaroknim, prije svega zbog uvjerenja da je naša kultura prvenstveno određena konceptom mase, sveprisutnošću televizije i njenom proizvodnjom spektakla i šoka pod svaku cijenu. Neobarokna sklonost naglašavanju stila i izraza uvjerljiv je putokaz prema estetskom kodu kazališne razrade ovih tema, dajući točnu vizualnu nadogradnju spomenutoj sveproždirućoj površnosti. Jesu li naši estetski kanoni tek obrambeni mehanizmi? Može li se podnijeti suvremeni pakao lijepog? U ambijentu baroknog Varaždina, rad na ovoj predstavi svodi se na ustrajnu potragu za scenskim odgovorima na ta i takva pitanja.

Matko Botić