Pričaj mi o Gorkome Mani Gotovac na Sceni zvonimir Rogoz

Mani Gotovac, Pričaj mi o GorkomePričaj mi o Gorkome naziv je predstave nastale prema autobiografskom romanu Mani Gotovac Fališ mi. Praizvedba će se održati u četvrtak, 11. listopada u 20 sati, a premijera je 12. listopada u 20 sati na Sceni Zvonimir Rogoz HNK-a u Varaždinu. U predstavi glume Lela Margitić, Hana Hegedušić i Robert Plemić Režiju potpisuje ansambl predstave, a koristi se glazba Erica Satiea Gnossienne No.1 (1890) i Consuelo Valasquez Besame Mucho (1911). Svjetlo je oblikovao Slaven Edvin Bot, kostimograf je Dubravka Škvrce, a asistentica Morana Krpan.

Kada je predstavljena moja prva prozna knjiga Fališ mi, zima, proljeće u Profilovoj knjižari, kazališni prijatelji su primijetili:
- Pa to ti je za teatar. Hoćeš li adaptirati?
- Ne pada mi ni na kraj pameti. Dosta mi je teatra, zauvijek mi je dosta teatra, odgovorila sam.

Mani Gotovac, Pričaj mi o GorkomeGodinu dana kasnije našla sam se kao član žirija na festivalu Zlatni lav u Umagu. Među brojnim predstavama bila je na programu i Ljepotica iz Leenanea iz Varaždina. Odmah me sa scene zapahnula pojava dvoje mladih glumaca. Ona i On. Nisam ih prepoznala, činilo se kao da ne znam tko su, ni kako se zovu. „To su dobri glumci.“ – šapnula sam Sibili. Ali nije se radilo o tome. Ne o tome. Oni su se usuđivali riskirati na sceni kao da im život ovisi jedno o drugome. Oni su bili par. Odgovarali su njih dvoje jedan drugome, mogli bi biti zajedno i u životu. Zamišljala sam ih kako na sceni upadaju u erotično polje gdje je teško sačuvati živu glavu. I kako godinama čeznu jedan za drugim i kada se ne vide i kada ih nema. Vidjela sam da su u žudnji, i u onim malobrojnim prizorima, baš kao i u trenucima života, kada su stvarno zajedno. Podsjećali su me na Gorkoga i mene. 

Prenijeli su mi tu svoju su-energiju, tu glumačku ljubav.
I to je bilo dovoljno za teatar, to dvoje ljudi.
Bilo je dovoljno da probude nasilno zatomljene naslage mojih kazališnih sjećanja, tijelo ih je čuvalo.
Naslage, slojevi duboke istine, ne mogu se nadići.

Prošla je godina dana. Napisala sam drugu knjigu Fališ mi, jesen, ljeto. Nizala su se predstavljanja posvuda, po zemlji. Uporno sam tražila Hanu Hegedušić i Roberta Plemića. Neka baš oni, oni dvoje iz Varaždina, čitaju ulomke iz knjige. Iz večeri u večer postajalo je njima i meni sve jasnije kako nam se teatar uvlači u knjigu, pod kožu, i kako ga više ne ćemo moći zaobići. Mudra i praktična Jasna Jakovljević predložila je prostor Zvonimira Rogoza, valjda najmanju kazališnu scenu na svijetu. Tamo nam se odmah postavilo pitanje, ukoliko ipak krenemo s predstavom u tom podrumskom teatrinu, tko će preuzeti moje mjesto? Netko naime mora Pričati o Gorkome. Zamišljala sam glumicu u godinama kao što sam ja. Glumicu koja može voljeti njihovu mladost, njihova ne/razumijevanja, ne/moć, njihovu snagu i slabost.

– Lela Margitić, predložila je Hana.
Da, Lela. Ona zna slušati drugoga, ona ne pati zbog gubitka mladosti, ona se sačuvala, čuva svoj talent.
– Ona može i pjevati Non, Je Ne Regrette Rien Edith Piaf, rekla sam na glas.

Slijedilo je ono nemoguće. Trajalo je mjesecima. Pokušala sam autobiografski roman adaptirati za scenu. Pisala i brisala i svih gnjavila na probama. Ali ni u jednom trenutku nisam napisala imena stvarnih ljudi ili stvarnih likova, kako hoćete. Pisala sam samo: Hana, Robi , Lela. Za koji dan oni će troje preuzeti Priču o Gorkome i nosit će je kamo žele i mogu. Pratit ću ih iz daljine, najčešće uz svoj radni stol .Povremeno ću proviriti u teatar u zadnji red, tamo ću u tami uživati u promjenama u predstavi, u iznenađenjima, u njihovu procesu. Mani Gotovac