Poruka za međunarodni dan kazališta za djecu i mlade Hrvatskog centra ASSITEJ

Po čemu je čovjek uistinu čovjek – jedinstven, značajan, neponovljiv? Po tjelesnoj snazi nije jer je i najmanju mrav, ako se mjeri u srazmjeru veličine tijela, stotinu puta jači. Po znanju nije jer i u minijaturni elektronički uređaj stane veća količina znanja nego što je čovjek prikupi kroz cijeli život. Po otpornosti i prilagodljivosti nije jer je i najsitnija bakterija prilagodljivija i otpornija. Može se tako nabrajati u nedogled..Po čemu je onda čovjek tako značajno, posebno i dominirajuće biće? I je li uopće?

Jest. I to ne samo čovjek kao vrsta nego je i svaki pojedinac u toj velikoj obitelji ljudi, svatko od vas, poseban i silno značajan. Po svojoj ljudskosti koju bih definirao kao zbroj suosjećajnosti i inteligencije. Ona raste kao neopisivo lijepa voćka i daje čudesne plodove, a ta se voćka hrani mnoštvom korijenja među kojima su možda najznačajniji – mašta i emotivno spektar. Kao što zraka sunca na kapi kiše prelije nebo spektrom duginih boja, takav, samo mnogo, mnogo bogatiji spektar osjećaja može u sebi razviti čovjek, što će mu omogućiti da suosjeća s drugim ljudima, da razumije prirodu, poštuje i voli sebe i svijet koji ga okružuje.

I mašta i emotivni spektar su topli dijamanti koje čovjek dobiva rođenjem, ali ih mora razvijati, njegovati, hraniti i brusiti. Naročito u djetinjstvu kada je njihov razvoj od posebne važnosti da bismo postali bolji, plemenitiji i sretniji ljudi. U tom razvoju pomažu nam svi oblici umjetnosti, a kazalište ponajviše, jer se u kazalištu isprepliću sve umjetnosti stapajući glumce i sve druge kazališne djelatnika, majstore igre, s publikom u jedinstveno tijelo koje kreira kazališno čudo. Zbog toga publika u teatru nije samo puki promatrač predstave, svaki pojedinac u publici – svojim proživljavanjem, hihotom, svakom reakcijom – je sukreator skupne igre kazališnog događaja. Ta igra nije igra nadjačavanja, nadmudrivanja i pobjeđivanja kao u sportu, u kazalištu svu svi suigrači pobjednici. To nije igra uz beživotnu konzolu i hladni ekran – to je suigra s vršnjacima koji imaju iste ili slične ushite i strahove koju predvode majstori igre – živi glumci s kojima se proživljava svoj i tuđe živote. Na taj način se nabolje njeguju topli dijamanti – mašta i emotivni spektar koji život čine bogatijim i ljepšim
.
Zato, poštovani mladi suigrači u kazališnom životu – volite i poštujte sebe i njegujte vrline koje ste dobili rođenjem i dopustite nam da vam pomognemo postati boljim, plemenitijim i sretnijim ljudima jer to i nas čini boljim, plemenitijim i sretnijim ljudima. Upravo to prožimanje u međusobnom oplemenjivanju je osnovni smisao i ljepota kazališta.

Zlatko Krilić, književnik