Mladi akademski likovni umjetnici iz Vojvodine na izložbi Paralalni procesi

Vera Đenge daje primat crtežu. Linijama osnaženim jakom gestom gradi čvrstu konstrukciju slike ali istovremeno kombiniranjem tehnika (ugljena i boje) inzistira na materijalnosti površine slike stvarajući slojevitu hrapavu strukturu. Neumanjenom energijom u istraživačkom procesu razrađuje na granici apstrakcije i figuralnog motive ruke, dlana i otisaka kao autonomnih simboličnih formi.
 
Istražujući u područjima bliskim ready made umjetnosti Srđan Milodanović čini originalne iskorake. Zatvarajući nenaslikana bijela platna najrazličitijim odbačenim neslikarskim materijalima, na njima gradi vizualno atraktivne nove slike-objekte drukčijeg značenja, slike realnosti. Ovim postupkom želi uputiti na problematiku nedostupnosti i neostvarenosti (klasičnog) umjetničkog djela.
 
Razmišljajući o područjima unutar geometrijske apstrakcije Goran Kujundžić se koncentrira na razradu i repeticiju linearnih formi koje provociraju različite optičke efekte. Upotrebom minimalnih sredstava, potencirajući crno bijele odnose ili naglašava plošnost crteža ili njegovu trodimenzionalnu strukturu. Spajajući principe reda i multiplikacije s igrom slučaja, oživljava svoja djela asocijacijama na konkretne sadržaje.
 
Lea Vidaković se okreće jednom motivu koji joj postaje samo određeno oblikovno sredstvo preko kojeg može izraziti svoje misli i poruke. Apstrahirajući sve suvišno, u varijacijama „Lisica“ progovara jasnim, izražajnim suvremenim likovnim jezikom. Kako sama navodi, one su povod za razmišljanja o pojedincu i grupi, o samoći i šutnji, o jedinstvenosti trenutka i o najprolaznijim stvarima na svijetu.