Izvrsna gluma

Kritika predstave Familija u prahu, Andrija Tunjić, Vijenac, br. 417, 25. veljače 2010.Na lijevoj strani scene na kuhalu stoji veliki lonac, u sredini je pohabani stol s četiri isto tako pohabana stolca, a u samoj sredini iza stola na zidnom postolju kip Gospe. Na polukružnom krajnjem zidu, iza Gospe, obješeno je devet bijelih krugova (da li pakla?) u obliku tanjura i nacrtan prozorčić. Kroz ulaz dopire prepirka žene s neindentificiranim invalidom koji je, kako iz ženina govora saznajemo, odsjekao ruku da bi dobio invalidninu. Žena se svađa i psuje. Svađajući se, sa kolicima za povrće ulazi na scenu, sjeda za stol, iz unutarnjega džepa balonera vadi dvije urne, jednu veću, zatim bocu rakije, koju otpije, i počinje pripovijedati. Saznajemo da se nalazi u javnoj kuhinji, da je došla na dnevni obrok, da se u jer je petak umjesto graha nalaze riblje konzerve. Kada se „udobno smjestila“, kako kaže, nastavlja svoju životnu ispovijed. Kaže da se zove Juliška, da su joj muž (Matori) i sin poginuli, da joj je muž bio alkoholičar...

 

Tako počinje monodrama Familija u prahu Nine Mitrović u režiji slovenskog redatelja Sama M. Streleca i izvedbi Jagode Kralj Novak, prvakinje HNK Varaždin, u produkciji HNK Varaždin i teatra Novi/Zato iz Ptuja.

 

Premda je po prvim replikama očito da je riječ o tekstu tzv. Teatru sperme i krvi, kojoj su rodonačelnici engleski pisci Sarah Kane i Mark Ravenhill, dakle o tekstu koji osim grubosti, psovki i plitkih političkih asocijacija, besprizornosti i alkohola ne nudi ništa dramski vrijedno i novo – riječ je ipak o teatarski poticajnu tekstu koji itekako korespondira s našom suvremenošću. Riječ je o socijalnoj temi ispunjenoj gnjevom i očajem, emocijama i empatijom. Govori o ženi s margine društva, koja se svaki dan bori za preživljavanje i pritom ne preže od „obračuna“ sa sobom i cijelim svijetom.

 

Autorica monodrame Nina Mitrović u kazališnoj knjižici piše da je Juliška iz njezine „prve drame Komšiluk naglavačke“, u kojoj je „sjedila na prozoru jednog stana i onda na kraju scene kroz isti taj prozor pijana pala“.U što je pala, ne navodi, ali očito je da je pala na dno svojega života, i metaforički i doslovce.

 

Pojašnjavajući razlog pisanja toga teksta autorica navodi kako je ideja javne kuhinje, koja je nadošla 2003, možda bila pretjerana, ali da s edans pokazuje vizionarskom jer je postala statusni znak našeg stanja koje se iz dana u dan pogoršava. Razlog je tome što živimo u „sistemu koji ne štiti čovjeka, u sistemu koji je moralne vrijednosti zamijenio novcem“, u kojem su ljudi „okrenuti sami sebi, potrošnji i konzumaciji“, u kojem „empatija polako nestaje“, tvrdi autorica. Još dodaje kako je to „znak da su temeljne društvene vrijednosti ugrožene, ako ne i pogubljene“ i pita „je li to zaista društvo u kojem želimo živjeti“? Odgovor na sve daje nam Juliška i junaci javne kuhinje, koji kao ona to najbolje osjećaju.

 

Redatelj Sterec i glumica Jagoda Kralj Novak pročitali su i uprizorili tekst kao Juliškinu osobnu dramu, kao jednu u nizu ispovijedi koje se svakodnevno ponavljaju i time svaki put tu dramatičnost pojačavaju. Sa svakom ispovijedi u Juliški je sve više gorčine i beznađa, sve je više ljutnje na svijet oko nje, čak i na one čija sudbina nije drukčija od njezine. I zato što svi ti umirovljenici, profesori i radnici, nemaju šanse pred životnom stvarnošću.

 

Ispijajući rakiju, Juliška priča svoju muku, svoj život, prepleću se dramatični i tragični, tužni i smiješni trenuci njezina života sa životima istih ili sličnih joj suputnika. Osobna drama ispunjena sjećanjem na pokojne muža i sina, s čijim urnama vodi dijalog, u sučelju s realnošću životne stvarnosti svaku nadu u bolje sutra čine bezizglednom. To bolje sutra ne dolazi jer je uvijek samo gore, jer ne postoji nada da će se prošlost vratiti, a usudnost ustuknuti pred njezinim željama. Stoga sve ustrajnije napreduje prema dnu. Ne samo vlastite egzistencije nego i prema dnu ljudske empatije.

 

Njezin dan u javnoj kuhinji, a vjerojatno i na svakom drugom mjestu, završava izgonom iz prostora koji je sobom i svojom mukom „zagadila“. Ali Juliška ne bi bila Juliška kada na kraju ne bi zapjevala i zapalila svijeću Gospi.

 

Jagoda Kralj Novak studiozno je istkala lik Juliške. Začudnom i samorazornom snagom, s nevjerojatnim instinktom i osjećajem za nijanse rastvara i slaže njezinu životnu muku u izvrsnu kreaciju. Svaka gesta dobro je prostudirana, svaki pokret prirodan, svaka intonacija nudi bogatstvo asocijacija i smislova koji otkrivaju fantastičnu moć transformacije i uživljavanja. Ni jednog trenutka ne dopušta da joj ne vjerujemo. Na trenutke se čini da je ona Juliška, a ne da je glumi.

 

Andrija Tunjić, Vijenac, br. 417, 25. veljače 2010.