Kerekeš pobija jedno preduvjerenje: da je umjetnički rad o ratu, kad se već za njim posegne, ostvariv samo kao sirov, primordijalni krik

Svaka nepatvorena umjetnička osobnost voli povremeno “osvježiti” repertoar djelom koje predstavlja dragovoljno emigriranje u prostore po strani od onoga što standardna ponuda može pružiti svojim probranim arsenalom djelotvornih vještina. Drukčiji svjetovi od onih prevladavajućih naprosto su dobar mamac istinskom stvaratelju željnom da se iskustvo obogati, a “konzumentu”, ako se osjeća duhovno sputanim i zasićenim dominantnim programom, izazov i prigoda za oplemenjivanje sposobnosti detekcije istančanosti i majstorske superiornosti na svakoj razini. Takav dinamizam, izgleda, Ljubomira Kerekeša prilično motivira.

Bez afektacije

Jednostavno uživa povremeno izaći iz visokoartificijelne i stilizirane bogate mat(r)ice raskošnih bardovskih dramskih (i scenarističkih) rukopisa u autorske off-projekte minimalističke deskripcije, ali, zbog suvremene tematike, ambiciozne poruke. Kao kreativac orijentira usmjerenog kategoriji kako je umijeće glumljenja jednako važno onome ŠTO se glumi, u djelima koja fleksibiraju imperativ receptne obveze da svi “umjetnički signali” moraju biti na broju – stremi prirodno svrhovitim silama što kolaju u ljudima i među ljudima kanalizirati i razvijati dramu aktera, a zar to nije ujedno najbolji prikaz društva. Jer sama vrijednost takva djela ovisi o stupnju razvijenosti bića-glumca/bića-režisera, a ta razvijenost ovisi o identifikaciji objektivne (izvanumjetničke) datosti (stvarnosti): subjektivni projekt našeg bića (umjetnost) mora prepoznati titranja objektivno zadane datosti (izvan umjetničke stvarnosti), a objektivna datost (izvanumjetnička stvarnost) mora biti otvor subjektivnog projekta (umjetnosti). Usporedimo li pragmatiku Kerekešovih kazališnih komada Dimnjičar (napravljena je izazovna filmska adaptacija), Stiže pojačanje (tipično varaždinske izvan kazališne post festum sudbine) ili, ovdje zanimljiv kao dio tekućeg repertoara, Povratak ratnika (upravo se finalizira češki prijevod teksta), redovno se pod povećalo postavljaju “životni” individualci i skupine. Stoga, i sam majstor zadataka umjetničke sudbine u samom sebi, volje koja je visoko identificirana s bićem da postaje datost i isijava fascinaciju, koja probija interpretacione sheme dramske tehnologije i upravo zato jest impuls na “improvizacijski” spontanitet u igri, on nužno vodi glumu da se posve gubi dojam njene postavljenosti, te se čini da uhodimo same ljude iz života s njihove nekontrolirane strane. Što pak znači da blijedi umjetnička afektacija, odnosno, prepoznajemo bezbroj kvartovskih faca koje daju boju, zvuk i dimenzije svakoj četvrti. Također, ono što neupitno obilježava njegovu autorsku osobnost, uz intimni dodir što ne zakriva nego pojačava svjedočilačku izravnost, čvrsti je izbor tematskog katalizatora i najekonomičniji način njegova predočenja. Istina, ima još nekoliko tuzemnih dramskih djelatnika koji na taj način pristupaju svojim beyond mainstream projektima. Razlika je tek utoliko što su kod njih akteri poslovično alijenacijom, potrošački, izobiljem, virtualizacijom, spolnom orijentacijom degažirane sjenke socijalizirane u, još neko solidno vrijeme ovdje neupitno nedosegnutoj, postkapitalističkoj atmosferi, a kod Kerekeša tragikomične homeground ljudske ljuske koje još samo simuliraju punoću postojanja na neposrednim postratovskim zgarištima. No, i jedni i drugi oblijepljeni su katranom bezdana beznađa. Vive la difference!

Kako govoriti o ratu?

 Danas aktivno sudjeluje tek neznatan broj onih koji razdoblje proteklih deset godina nisu izravno doživjeli, čija sadašnja duhovna, moralna i politička fizionomija ne bi bila oblikovana doživljajima toga vremena. Svi smo više ili manje posložili svoja uvjerenja ili preduvjerenja kroz sate koji su svakim intervalom mogli donijeti izopačenu nepredvidivost: smrt, kljastost, isparavanje samokontrole i samopoštovanja, vječan odlazak nekog od najbližih, mrvljenje domaće ulice, razaranje rodnoga doma, hm, nekome na brzinu zarađene tvornice, epolete... Kod Kerekeša taj se “recept” formiranja temelji na izvrsno odmjerenom spoju ironije, sarkazma i cinizma, s jedne, te elemenata groteske, crnog humora i direktne društvene kritike s druge strane. On pobija jedno preduvjerenje; da je umjetnički rad o ratu, kad se već za njim posegne, ostvariv samo kao sirov, primordijalni krik, kao jecaj prosvjeda, urlik upomoć, zov upozorenja, kletva i proklinjanje. S njim prevladava stav da komadi o takvim prilikama mogu biti otvorene i komičkim vitalitetom doživljajne vrijednosti. Ujedno, simbolizirajući i stanje jedne dekade, priča će uvijek navesti junake njegovih autorskih projekata da polože svoje emotivne karte na stol i pogledaju jedno drugom u lice. U slučaju Povratka ratnika dvije činjenice i te kako uvjerljivo idu redatelju u prilog. Osim izvanredna osjećaja za ono što bismo mogli nazvati generacijskom sviješću (radi se prije svega o djelu protiv rata i ratnih zločina, posebno u kontekstu novih mržnji, novih terorizama i globalnog rata protiv siromaštva i nepravde), Kerekeš je priskrbio odlike autentična iskaza zbog ambijentiranja u recentno ozračje ere (doslovnog!) odlaska/povratka ratnika i njihovih generala. Prikazuju se “mali tipovi” jednog razdoblja koji na individualan način zauzimaju stav prema “velikim problemima” svoga vremena. Opscena, zanosna i drska igra propituje što se zbilo s ratničkom generacijom (i to tročinkom o “običnom smrtniku” koji je na bojište otišao s tenisicama, a vratio se možda s nogama – ali svakako s PTSP-om – nositelja Ace, Aje i Drašeka, interpretira ih Kerekeš, sa svim što ta imena konceptualno vežu uz sebe) iz devedesetih godina nakon što se zakoračilo u “slobodu”, u “slobode”. Je li ih ista “pokopala”? Jer ovaj je trokut već pomalo svladan umorom nakon što se u proteklom desetljeću potrošilo svoju unutarnju energiju.

Europska Čistilišta za hrvatske generale

Za razliku od generala – koji, potvrđuju nedavna zbivanja, kao bujica odbacuju riječi poput “jučer” (grijeh) i “sutra” (iskupljenje), koji kao da žive ovdje i sad, intuitivnim stavom da je svaki trenutak ništa doli sjajna eksplozija života kojem se valja prepuštati bez zadrške, cijelim bićem, uroniti u njega potpuno, gutati ga hedonistički (vidi Lošin latentno pigistički ispeglan outfit i clarckgable brk), osobnom praksom slaviti činjenicu što se jest dijelom tog izvanrednog događaja zvanog život (primjerice, Bobetkov howardhughes medicinski tretman), prsnuti od nabrekla postojanja i bez razmišljanja upijati okosebno prštanje postojećeg (upravo, Markačev lov na jelene) – njima je, kao pijunima rata, preostalo neprestano vraćanje/povratak, kada se oklijevajući nećka shvatiti svoju opću hudu kob i odbija okretanje novog lista, kontemplirajući o “slavnoj” prošlosti, jer smislene budućnosti ionako nema, uz glodanje “kestena” u vlastitim domovima ili pred vilama generala, čuvajući ih od mogućeg “odlaska” u europska “čistilišta”. Njihova individualnost društveno/povijesno uvjetovana relacijom: prošlost – sadašnjost – budućnost, u krajnjoj liniji, počinje i završava na prvoj alternativi. Intimne drame ta tri brothers in arms protagonista usko su povezane s povijesnom sudbinom prostora koji još traga za vlastitim identitetom.

The Sounds of Budnica Lokalna

Balansirajući između komičnog i kataklizmičkog, autor u svom iskrenom i nadasve nehermetičnom pristupu istražuje odnos ratne prošlosti i postratne sadašnjosti, mahom ambijentirajući likove unutar izbi predgrađa gdje, eto, upravo vizualiziraš staru kumicu u šarenoj kikli kako na sprhloj dvorišnoj pumpi, bosim nogama do gležnja u kokošjem ekskrementu, toči blatnu vodu u hrđavi hamper. Doista, oni koji najviše zakrvave za bolje sutra, po pravilu zauvijek tavore u pljesnivom jučer. U tipičnom kvartu u kojem modernitet znači kad trešti sound estradne nacionalne budnice (svaki čin počinje za predstavljeni “korpus” karakterističnim melosom, a sama drama ima intro uz “svenarodnu” u izvedbi supruga ratnika – upečatljive Walküre Matija Prskalo, Sunčana Zelenika i Marija Krpan). Uopće, u četvrti u kojoj promjene u životnim navikama ovise tek o amblemima (zastave prve kradu pogled nakon odmicanja zastora) i obredima (rakija, kafa i gemišt rituali otvaraju komunikaciju konačno u “miru” srelih bračnih partnera) društva u kojem se zateklo. Tu ostavljenost i napuštenost ratnika triju strana, nakon što se obavile letalne zadaće i (po)vratilo uobičajenom svagdanu, Kerekeš efektno apostrofira odorama koje su izgledom daleko od militarne velemožnosti. On zna da je odora odraz i izraz društvenih konvencija i prisila. Umjesto rezultata grandomanske dvorske švelje i draguljara za kolajne imamo krpice za bezvrijedni i potrošni ljudski materijal, koje pristaju kao salivene na smežurana tijela, spajajući kostim i izgovorene riječi (Kerekeš ima prirodan dar komuniciranja s publikom i vremenom u kojem živi, pa vješto poteže pučke motive zafrkavanja) u poruku. Specifično zemljopisno područje predstavi je zadalo okvir i od posjetitelja se ne traži odricanje od uvriježenih ocjena o Balkanu kao prostoru etničkih tenzija; gdje se (kako stoji u popratnom materijalu aktualne izložbe o Balkanu u Neue Galerie am Landesmuseum Joanneum u Grazu) stare traume stalno ponovno odvijaju, uz strah da opasni susjedi ne prijeđu granicu jer će im se “pokazati” kao što su im “pokazali” preci koje se stalno precjenjuje.

Fatum ili oko jajca

Iako je svaki čin slika etno-posebnosti, spektar dotičnog folklora, suma sumarum, fatalistički se zrcali. I to je neizbježno, jer sudbina svih triju protagonista začeta je, kako se često naglašava u “Acinom” i “Ajinom” činu, “iz istog jajca” (razumljivo, aludira se na grad u dolini Vrbasa na ušću Plive, gdje je 29. i 30. XI. održano II. zasjedanje AVNOJ-a). To jest, ono što je pod kundakom spojeno, kundakom se i razdvaja. I takav prikaz dan u sjajno tempiranom ritmu – odlazeći u one artističke struje modernog teatra koje u svojim nastojanjima da estetiziraju životne prizore ne zaboravljaju sočno potkrijepiti zanimljivu samobitnost samih prizora – nije još veća morbidizacija ratne stvarnosti, nego njena ironijska relativizacija, a to je svakako opakija percepcija. Jer, kako opisuje rječiti Aca, nije za zlo sjeme “krivo samo jajce, već i ono oko jajca”. Napaljena vladavina društvene paske “Veličina” što nimfomanskim draškanjem intrigantskih ratova oko “vlastitih pravica” erektiraju ionako problemima preopterećene male zgusnute zajednice. Ono što voždovskom, poglavničkom, generalskom potencijom i kanibalskim apetitom (znači nije oličenje metafizičkog, nego prostodnevnog zla, naprosto demonstrator koliko se neki regulativi dadu izokrenuti i iskoristiti u posve egotističke svrhe) penetrira u zbunjenu plebejsku čeljad koja – kad se već Božjim prstom palo u ovu ludnicu, u ovo kriminalno udaranje kundacima o privatna vrata, u ovu borbu na život i smrt, umorstva u masama – surovo medijskom propagandom deflorirana (u svakom činu radio-prijemnik uočljivo je smješten) oplođuje vlastitu svijest mentalitetom ljudoždera. S gewehrkolbenom u rukama. I dok vlada gewehrkolben ne umije se, groteskno se nije u stanju otjelotvoriti svoju nagonsku sklonost za čovječnošću, i ta mizerija od čovjeka, usred gewehrkolbenja, izgubivši vjeru u sebe, ne može afimirati svoje ljudsko poslanstvo. Činjenica koja dodatno ilustrira posijano predatorstvo aktera na pozornici jest kuhinjski stol, nametnut kao središnji scenografski element, dojmljiv znak s pomoću kojeg se plete i razrađuje značenjski sloj predstave. Fascinira opetovana Kerekešova pažnja usmjerena ambijentu, smještenosti i vezanosti ljudi uz ambijente, s dramski odmjerenim, a bogatim etnografskim zapažanjima.

Pijano urlanje pod zvijezdama

U zemlji ratne konstelacije ne osjeća se poštovanje ni prema čemu što bi spadalo u bilo kakvu duhovnu vrijednost, indiferentno se ponaša prema svemu što nije opipljivo. Priznaju se arsenali, prijeki sudovi, urgentni dekreti, kaptoli, samostani, manastiri ili džamije, i terevenke, a sve su to kotlovi u kojima se nešto kuha dok urlamo pijani pod zvijezdama u slavu što se “pobjedom” fizički opstalo. U tome svijetu jedini ideal je da nećeš gladovati. Drugog normativa nema. Ljudi koji poštuju nešto što spada u kvalitetu koja se ne može pojesti, ti su ljudi tako neznatna manjina, da kao komponenta javnog života ne dolaze u obzir. Čak i Hegel kao jednu od osnova veličine Homerovih pjesama ističe važnost koji u njima pripada prikazivanju kako se jede i pije. Naime, taj detalj sadrži posve specifičnu funkciju koja proizlazi iz specifičnosti građe: daje se smisao onoj uskosti ratne/postratne svakidašnjosti koja čovjeka lišava duha, onoj monotoniji stalno okruženoj opasnostima, onim primarnim, gotovo animalnim, zahtjevima i pokretima da se očuva tesna koža (factum brutum protagonista Povratka ratnika potenciran je dijalozima supruga i ratnika, koji ako nisu o mršavim blagodatima pučkog špajscimera – pače, najdomljiviji Drašekov monolog govori o tome kako je “zapovednik kupoval šumu dok su njemu i ostalim vojakima krulila creva vu rovu...” – onda su tu replike o razvratu i preljubništvu, te osim neke političke crtice nema više ničeg). Tim postupkom iz štedljivo korištenih sredstava (Kerekeš se asketski škrto uzdržava svakog zauzimanja strana, međutim, upravo nesvrstanost njegova načina prikazivanja uz tematiziranu ratnu svirepost i nečovječnost jedne situacije daje mnogo snažniju ocjenu nego što bi mogla biti u stanju izraziti ma koja patetična deklamacija tipa “žrtva vs. agresor”) nastaje koncentrirani totalitet života unutar gabarita zgarišta; daje se značajan simbolizam koji kao rendgenskim zracima osvjetljava najmizerniju etapu dehumaniziranog života.

“Običan” povratak

A to se skicira danom povratka kada se ne događa ništa izuzetno, nikakav poseban atrocitet. Kao da se nigdje nije ni bilo, kao da se ništa nije (u)radilo, iako je sve devastirano i dezintegrirano. Od svijeta slika se jedino ono što je zbog svog djelovanja na fizički život neophodno (hrana i piće), a što se tiče emocionalnog života ljudi tu su samo one replike koje su neposredno i u začas sagledivim posredovanjima tijesno povezane sa svojom tjelesnom jezgrom (seksualnost). Rigorozno ograničenom kompozicijom nije riječ o uzmicanju od velikih formi, kreativnoj atrofiji, nego o pravom opipavanju stvarnosti u potrazi za onim velikim formama koje joj odgovaraju. Sukobi su prošli, a ratnici su u svojim malim kuhinjama ostali na onome što je bilo i prije njih. Što bi bilo i bez njih. Budućnost je u svim pravcima skrivena iza gustih velova. Ono što se može predvidjeti jesu slični dani, bolji ili lošiji, no teško da će se oni bitno razlikovati. Alternativa je nekoliko asocijacija o bojovničkoj glory days prošlosti, koja ionako na pučkom vašaru suvremenih balkanskih grijeha opake militarističke nakaze pretvara u žalosne i ridikulozne, felinijevski veteranske karikature. Recimo u Ajinom slučaju, koji se i nakon svršetka muči dilemom tko mu je uopće bio neprijatelj, ili preciznije, licitira tko je veći ili manji isti. U strukturi i dinamici tih opisa nema ni traga herojstvu, jer Kerekeš iskusno balansira emocijama i ne pušta demone s lanca nego ih tjera da mu pokorno služe u misiji prikazivanja sudbine likova. U tim isječcima sačuvana je sudbina koja je na koncentriran način tipična i sačuvano je tipično držanje stotine ljudi oko nas koji s tim iskustvom svakodnevno žive. Za razliku od hedonističkih generala i vođa, ratnici i njihove obitelji jedini su traumatizirani prošlošću koja će im bitno određivati kako i prezent tako i futur. Ali “junaci” su opstali! Možda i ništa više. Vjerojatno manje i ne postoji. Ali i to znači! Jer iz zakrvavljenog fataliteta valja vjerovati da će se prije ili kasnije roditi volja za biti to što jesi, biti to što hoćeš da budeš, znači biti oslobođen od balasta, od predrasuda, od kategoričkih imperativa, od psečje lojalnosti, od nacionalnih principa, od svake perverzne političke skripte, biti svoj, to jest skinuti se do gola i ispitati se, tko si, ali biti to što jesi, ti, sam, a ne ono što su ti dali oružjem u ruke da se tim šepuriš napirlitan širitima i perjem, prljavim dekoracijama i kolajnama, lažnim naslovima i unosnim prevarama – to znači, dakako, biti moćan plebeius. Očuvane životne žilavosti: sposobnosti da nekako ipak izgurava svoj život i održava neiskvarivom svoju narav svejedno u kakve sve glibove nesreća upadao. I ta je poenta pametno koncipirana krajem svakog od činova.

Djeca, poluga opstanka

Prvi čin, iako završava rečenicom ništa od boljeg života, ostavlja supružnike u zagrljaju, drugi kulminira prizorom muža koji dirljivo na rukama nosi ženu u rodilište bez obzira što zna da dijete nije njegovo, a posljednji komentarom da će u ovoj kući vječno gorjeti svijeća u slavu mrtvih, nakon čega Drašek i voljena idu na “k’o od granata razrovanu njivu” pokupiti razbježalu djecu. Pritom ugođaju dvojbeno optimistične hibernacije Kerekeš je i te kako izazovan, jer to su motivi koje puk razumije, a on je, prirodno dramaturški zbijenim i energičnim autorskim pristupom, idealan redatelj za interakciju drame i komedije. I to doista ne čini namjenski, da izazove mučninu, zgrozi, jeftino prodre u najskrovitije mjesto međuljudske sućuti. Snaga njegove umjetnosti nije u tome shematiziranom aktu, nego u humoristički inatilačkom otporu tome činu kao stereotipnoj očekivanosti. Očajnom i trezvenom, zabavljačkom i serioznom naracijom postavlja polugu opstanka, onog združenog i onog osobnog.

Po obradi i igralačkom povezivanju cjelina, zbog odmjeravanja da svaki aktivni lik učini osobitim i zanimljivim, odnose napetim, psihološki složenim a izrazito preglednim, Povratak ratnika je urađen da dirne prizorima, ali i da predrasudnoga gledatelja svojom populističkom razinom provocira, da ga svojim stilom upozori da ovaj prostor možda jest primordijalnih navada, ali nikako ne zaslužuje biti ratno blatište. Prirodom samoga svoga rada svjedoči kako je najbolje oružje protiv mahnitanja oružjem samoironija. Na taj način i problemi svakodnevnog života u desetljeću poslije govora cijevi – pa i onda kada nisu u izravnoj vezi s bljeskovima i olujama –mogu biti obuhvaćeni humorističkim prikazivanjem. Iliti, veličanstvenom permutacijom poznate šeste strofe, poznatog proglasa, parole koja otkriva razloge pučkoga splina: Kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!

Robertino Bartolec, Zarez,  5. prosinca 2002.