Koautori o projektu Klub Tango

Redateljica:

Prva inspiracija za ovaj projekt bio je jedan film. U njemu ne samo da se plesao tango, on se i živio i to u svim svojim ekstremima – od krajnje ljubavi, preko krajnje strasti do krajnje mržnje s povratkom do ljubavi, ali ovaj put izvan svih granica. Opčinjena tolikim emocijama željela sam napraviti predstavu – istinsku u emocijama, a tango u pokretu. Kako ne želim pričati o „letećim zmajevima“ i drugim pričama koje osobno ne poznajem, odlučila sam iskoristiti trenutke iz svog života, ali i iz života drugih koautora projekta – mojih glumaca. Za takav način rada bilo je neophodno potpuno uzajamno povjerenje, jer fraza „iznijeti kožu na trg“ u ovom slučaju vrijedi mnogostruko. Predali smo se jedni drugima u ruke i počeli tražiti po svojoj nutrini – emocije su morale biti potpuno istinite! Poteklo je mnogo suza. Ali bilo je još više smijeha! Priča se počela sklapati od malih djelića, malih sličica da bi postupno postajala sve veća i sve sudbonosnija. Jer u tangu nema „malo“ – sve je do kraja ili ništa. Mi smo odlučili ići do kraja.

Kada sam jednom prigodom zamolila jednog poznanika da mi kaže nešto lijepo, odgovorio je: “Bit ću patetičan, ali evo - ljubav.“ Klub Tango je priča o potrebi za ljubavlju. A zbog te silne potrebe javlja se i sebičnost, mržnja, nemogućnost komunikacije, nestrpljivost… Svi mi želimo ljubav. I Klara, Lola, Alexandar, Elza, Irena i Peter žele ljubav. Samo ne znaju kako ju ostvariti. Neki od njih će to naučiti, neki na žalost, nikada. Tako je i sa svima nama. Možda bismo se ponekad trebali prepustiti tangu i ići do kraja. I ne odustati.

Hvala mojim glumcima koji su mi dokazali da se predstava može raditi s potpunom predanošću i otvorenog srca. 

(Ksenija Krčar)

Skladatelj: 

Skladajući glazbu za Tango, imao sam nekoliko ishodišnih točaka, osim same osnovne forme i to primarno argentinskoga tanga. To su opčinjenost južnjačkim temperamentom koju sam osjetio prilikom jednog dužeg boravka u Španjolskoj.U Barceloni i Sevilli sam doživio direktan kontakt s jednim drugačijim, čudesnim osjećajem života, s ljudima i glazbom koji su me toliko očarali da sam počeo razmišljati o tome da tamo i ostanem živjeti i raditi.

Tango potječe iz dva pretpostavljena izvora od kojih je jedan u glazbi i plesu afričkih robova, koji su donijeli svoju tradiciju u Južnu Ameriku, a drugi u glazbi španjolskih Roma, koji su sa kolonizatorima došli na Južnoamerički kontinent. Imao sam sreću te sam u Španjolskoj doživio izravan susret s tom glazbom i to ne u nekom turističkom, razblaženom obliku, nego u izvornom, u kojemu ta glazba postoji već stoljećima. Fascinaciju koju sam osjetio teško je opisati riječima, a zasigurno je ostavila traga i u glazbi skladanoj za ovaj projekt.

Odabir stihova vjerojatno najvećega španjolskog pjesnika Lorce bio je stoga logičan, ne samo zbog njihove poetske vrijednosti, već i zbog prepoznatljivoga španjolskog ozračja koje donose.

S tangom sam se susretao još od malih nogu, ali nisam previše koristio taj glazbeni izraz. Prvu pravu priliku za bolje upoznavanje i korištenje toga glazbenog izričaja dobio sam skladajući glazbu za igrani film Snivaj zlato moje koji je bio obojen upravo takvim ugođajem.

Radeći na glazbi za naš Klub Tango, moram posebno istaknuti kako su me trajno inspirirali i veliki talent i predani rad cijele naše ekipe, te izuzetna suradnja i sklad u radu sa svima, počevši od redateljice Ksenije, koreografa i plesača Marka, te glumaca i pjevača, Ljiljane, Vesne, Beti, Matije i Jadranke, odnosno u konačnici Nancy. Zahvaljujući tome, sve skladbe su i napisane upravo za određene naše umjetnike, jer su njima i inspirirane i njima posvećene. 

(Darko Hajsek) 


Federico García Lorca

ROMANCA CRNE TUGE

Oštri pijuci pijetlova
ruju tražeć gdje je zora,
kad ozgo, niz mračno brdo,
slazi Soledad Montoya.
Žuti bakar, tijelo njeno
miriše na noć i konja.
Oble pjesme cvile grudi,
zadimljena dva nakovnja.
- O Soledad, koga tražiš,
posve sama, u to doba?
- Tražim onog koga tražim,  
a ti bavi svoga posla!
Ja tražim i tražim gdje je
duša mi i radost moja.
- O Soledad, moja muko,
konjic kad se trci oda,
na kraju do mora stigne
i njega proguta voda.
- Na more me ne podsjećaj,
jerbo crna tuga mnoga
buja tamo sred maslina,
pod šumorom lakih hvoja.
- Soledad, o kako patiš,
puna jada dirljivoga!
Suze tvoje – sok limunov
od usta i nade gorak.
- O kakva me tuga mori!
Po kući ko luda hodam,
pletenice podom vučem
od kuhinje pa do soba.
Jao! Crni jantar bit će
odjeća mi i put moja.
Jao, moje bluze bijele!
Jao, bedra od makova!
- O Soledad, peri tijelo
vodom s vrela ševinoga,
i srce uznemireno
smiri, Soledad Montoya.

Tamo dolje pjeva rijeka,
nabor neba i listova.
Cvjetovima od bundeve
kruni sebe svjetlost nova.
O ciganska tugo teška,
tugo čista i samotna!
Jao, tugo toka tajnog
i dalekih rujnih zora!

(u hrvatskom prijevodu Nikole Miličevića)


Koreograf:

Mogu li kao autor, suradnik ili izvođač, riječima dati publici nešto više od od onoga što može vidjeti u predstavi? Što mogu još reći, što dodati završnom produktu našega dugotrajnog rada? Nerijetko se to pitam. Nama, umjetnicima, često ono što publici ostaje skriveno biva najzanimljiviji i najljepši dio rada na predstavi. Kada se u intenzivnom radnom procesu spajaju jasne osobne intencije svakoga člana s pažnjom i poštovanjem prema sebi i drugima - nastaje nešto što prelazi granice samog kazališta. To je timski rad u kojemu dajem i podučavam u istoj mjeri koliko primam i učim. Svatko od nas uči i dolazi do novih spoznaja o sebi, koje opet može podijeliti sa cijelim timom.

Rad na Klubu Tango bio je takav. Kreirali smo jedan mali svijet – jednu «škarniclu» - punu dobrih jabuka koje su spremne podijeliti svoj miris i okus s vama, dragi gledatelji, kroz glumu, ples i emociju.

Žao mi je jedino što se susrećete samo s rezultatom, a niste mogli uživati s nama u radu. 

(Mark Boldin)