Razgovor: Snježana Banović Dolezil, kazališna redateljica

Snježana BanovićWilliams je majstor ženskih likova

 


U HNK u Varaždinu režirat ćete predstavu Iznenada prošlog ljeta. Kako je došlo do izbora upravo toga teksta i što danas znači to djelo Tennesseeja Williamsa?

— Prvi od razloga zašto sam Jasni Jakovljević predložila taj u nas dosad nepreveden i neizvođen tekst jednostavan je: zaljubljenik sam u djelo Tennesseeja Williamsa — s njim sam se prije deset godina suočila i na sceni DK Gavella, ali sa sadašnjim iskustvom učinilo mi se da sam kao redateljica sazrela za to ironično, kako neki kažu, gotičko južnjačko dramsko pismo. Drugi je razlog taj što su neke dramatičareve teme danas možda aktualnije nego prije pedeset godina, on je veliki pisac vizionar, koji se u opsežnom i čudesnom dramskom djelu dotaknuo — na za mene nevjerojatno inspirativan način — svih tema koje danas muče suvremenu svjetsku in–yer–face dramu: problem krive, zabranjene seksualne orijentacije, roditeljske i općenito obiteljske agresije, zlostavljanja drukčijih, sve do kanibalizma i drugih skrivenih i zabranjenih strasti. No za razliku od većine današnjih dramatičara, u kojih je sve eksplicitno, vidljivo i vrištavo, gdje je (kako to u novom eseju piše Baudrillard) sve virtualno i eksperimentalno do banalnosti, kod Williamsa sve je uronjeno u bogato dramsko i suspenzivno tkanje, sastavljeno od složenih psiholoških mreža koje uokvirava naoko jednostavna fabula krimića u kojem je obična who–done–it–potraga čvrsta nit! Ali, samo formalno, sadržajno on se hvata antičkih uzora — potraga za tajnom tragične smrti zapravo je potraga za istinom i identitetom.

Suddenly Last Summer, Albery Theatre, BroadwayKomad je napisan u pedesetima, radnja se zbiva u tridesetima, ali je sve u njemu i danas nevjerojatno aktualno. Zato i čudi što se nikada nije izvodio u Hrvatskoj, a u Varaždinu pronašla sam izvrsnu podjelu, što je, da se vratim na pitanje — drugi veliki razlog za postavljanje toga teksta. Sedam je glumaca, osim toga, broj koji u nas jamči da se komad može započeti, završiti i dalje živjeti bez većih produkcijskih potresa. Danas je glumačka zauzetost sapunicama, televizijskim zabavnim emisijama i ostalim mnogo isplativijim medijskim sadržajima tolika, da je postalo doista teško producirati predstave s većim brojem glumaca.


Kakvu glumačku ekipu traži taj komad? Možete li nam obrazložati svoj izbor glumaca za predstavu?


Tennessee Williams, portret s naslovnice Timea— Williams je pisac ženskih likova, u tome je majstor, po meni od Euripida pa do njegova doba i najbolji! Njegova ženska duša naprosto se izlijeva njegovim komadom. Dva su ženska lika u potpunoj suprotnosti, ali jednako snažna karaktera, izmjena njihovih dominacija na sceni potka je predstave. Muški likovi zapravo izvrsno napisane epizode, jer se glavni muški lik, Sebastian Venable, uopće ne pojavljuje na sceni, iako je o njemu i njegovoj sudbini sve vrijeme riječ. Mirjana Sinožić, mislim,
  idealna je gospođa Venable, majka koja je prošloga ljeta iznenada izgubila sina u nejasnim okolnostima, te se poput Amande Wingfield u Staklenoj menažeriji sama upleće u vlastitu mrežu manipulacije. Jedan od vodećih teoretičara američke drame Gordon Rogoff za Williamsa kaže da je on pisac odličnih scena, ali da mu komadi nisu uvijek posve čvrste cjeline, mislim da je upravo to najveći izazov za redatelja. Ipak je on dugo godina živio od pisanja filmskih scenarija, pa redatelju i ostavlja da mu dovrši dramu. Čitala sam nekoliko njegovih biografija, njegov je život doista bio drama, i to ne jedna.

Suddenly Last Summer, Bellevue Comunity CollegeZa Iznenada prošlog ljeta mnogi se slažu da je njegov najbiografskiji komad. U vrijeme pisanja, 1956/57, četrdesetpetogodišnji Williams prolazi kroz duboke unutrašnje krize, priklanja se psihoanalizi jer teško pronalazi rješenja za mučne obiteljske i intimne situacije. Sve to prenosi u komad: dominantna majka, sestra Rose koju je obožavao podvrgnuta lobotomiji, vlastita seksualnost koja se u konzervativnoj huverovskoj i makartijevskoj Americi ne može javno izražavati... Zato je Catherine, kao njegov alter ego, prisiljena biti ženski Hamlet i hinjenim ludilom doći do istine. Ona pripada istom svijetu kojem pripada i Blanche Dubois — svijetu likova koji ovise o strancima.


Kako danas gledate na režiju Mačke na vrućem limenom krovu?


Snježana Banović— Nedostajala joj je redateljska zaokruženost i iskustvena zrelost. To je težak komad koji u prva dva čina mnogo daje, ali u trećem činu — ako niste dovoljno vješt redatelj, što ja u tom trenutku nisam bila — oduzima vam tlo pod nogama. Mislim da sam pogriješila i u izboru glavne junakinje, kod mene je Maggie na neki način jela Bricka, nije ga voljela, a predstava je bila emotivno siromašna, za što odgovornost, preuzimam na sebe.
Podjela je, to sam tada naučila — kod Williamsa ključna redateljska zadaća, nesavršena će opovrgnuti autora i iznevjeriti ga.

Suddenly Last Summer, Berkley Repertory TheatrePri izboru Mirjane Sinožić imala sam u sjećanju lik koji je ona prije desetak godina kreirala u predstavi Jesenja sonata Ingmara Bergmana. Čini mi se da je uloga bila bez teksta, ali bila je tako dojmljiva i osjećajna da je se još sjećam.
Tu su još i odlične Ljiljana Bogojević i Vesna Stilinović u ulozi hladne, ali dominantne (Williamsove!) majke, pa Beti Lučić, Berislav Tomičić i Robert Plemić, koji igra psihijatra na početku karijere lobotomičara koji obećava, a u predstavu dovodi ravnotežu rasvjetljujući cijelu priču u flashbackovima. Kad im još pridodate gošću Leonu Paraminski, obavljen je velik dio posla. Riječ je o toplim, emotivnim umjetnicima zavidne glumačke vještine.

 Williams naime u ovom tekstu ispisuje različita načela dramaturgije i to čini fantastično: dijalog se samo na prvi pogled čini kao brbljanje salonskoga tipa, zapravo je opisivanje najnevjerojatnijih slika kako bi na površinu iznijele brižno skrivane obiteljske tajne: u jednom vrtu u jedno poslijepodne izvrne se cijela rukavica života bogate južnjačke obitelji Venable.

Kako vam se svidio film Josepha L. Mankiewicza iz 1959? Koje ste pouke iz njega izvukli za predstavu?


— Film sam gledala davno, sada sam ga gledala opet i prekinula gledanje oko polovice, ali ne zato što je film slab, nego zato što su ga scenaristi Gore Vidal i sam Williams udaljili od izvora pa mi se učinilo da je bolje da se do premijere držim izvornika. Zadivljuje da je šezdesetogodišnju gospođu Venable odigrala mlada Katherine Hepburn, tada tek nešto starija od Elizabeth Taylor, koja glumi mladu Catherine.
BBC–evu verziju Richarda Eyra iz 1993. s Maggie Smith, Robom Loweom i Natashom Richardson nisam uspjela vidjeti, samo sam čitala uglavnom odlične kritike.


Dva najpoznatija filma snimljena po Williamsovim dramama Mačka na vrućem limenom krovu i Tramvaj zvan čežnja bili su vrlo uspješni, ali su cenzurirani upravo u elementima ključnih tajni iz prošlosti likova. U Tramvaju je prešućen razlog zbog kojega se Blanchin suprug ubija, što dovodi do njezina duševnog sloma i moralnog pada, a u Mački je također prigušen ključni razlog bračne krize iz Brickove prošlosti. Williamsova seksualnost ugrađena je u prošlost njegovih likova kao ishodište kriza. Kako u tom kontekstu gledate na ovu dramu?


El Greco: Sv. Sebastian (1580), Sacristía de la Catedral de Palencia (Španjolska), ulje na platnu— U ovoj je drami baš homoseksualnost temeljni motiv, ponekad mi se čini da je to možda razlog što se komad nikada nije igrao u nas. Glavni je lik Sebastian, koji ne nosi slučajno to ime. Sveti Sebastijan, svetac koji je nakon Isusa i Marije najviše citiran u umjetnosti, prava je ikona gay–pokreta, sa svim strelicama i kaštigama koje taj pokret nosi i danas. Neki dan smo, slušajući rasprave u Hrvatskom saboru, svjedočili nevjerojatnim predrasudama o gay–populaciji, s tog stanovišta ništa se nije promijenilo u mnogim glavama u 21. stoljeću. Ovaj je komad možda i više od Mačke i Tramvaja prešao u mit, sa svojim izmišljenim toponimom Cabeza da Lobo, otočjem Ecantadas, i sv. Sebastijanom čini zapravo pravi mali ikonografski brevijar, koji je nadahnuo brojne suvremene umjetnike, od slikara i fotografa do pop–glazbenika i filmskih redatelja, pa tako postoje slike, skulpture, fotografije, proze i pjesme istoga naslova. Iznenada prošlog ljeta zapravo je pravi mali moćni brand.

Williams je morao dosta toga samocenzurirati pod pritiskom tadašnje nesmiljene američke cenzure, ali uprkos tomu što o ključnim stvarima ne govori izravno, sve je implicitno prisutno. Sama činjenica što se glavni lik uopće ne pojavljuje u komadu navodi s druge strane na zaključak da je Williams bio upoznat s djelima svojih suvremenika u Europi — Sebastian i jest za sve u komadu svojevrsna inačica Godota.

 

Svojedobno kontroverzni dijelovi njegovih drama danas djeluju gotovo sentimentalno, melodramatično. Williams je u toj cenzuri i autocenzuri našao suptilnije načine da iskaže ono što je htio.…


— Da, ali nikada nije bio banalan. Ovo što se danas gleda i sluša u brojnim televizijskim i drugim forumima, a tiče se gay–prava je često upravo banalno. Williams u dramama govori slojevito, nikada eksplicitno ni banalno. Pitam se kako bi reagirao na današnji, samo formalno sveslobodni svijet, bi li ipak poželio svoj, represivan i cenzurirani.

 

Zanimljiva je i struktura Iznenada prošlog ljeta …

 

 — Komad je strukturiran poput simfonije. Prvi je čin jako dug, sljedeća su dva kratka, a četvrti opet dug. Glazba vam se nameće kao jedan od likova, kao bitan aktant. Zato sam i angažirala skladatelja Darka Hajseka, koji je i sam osjetio ono simfonijsko u drami i napisao divnu glazbu.

Williamsa ne zanima realizam, nego magija, pa je pozornicu u prvoj didaskaliji opisao kao »nerealističan dekor dramskog baleta« i time pred Marina Gozzea, scenografa i Dženisu Pecotić, kostimografkinju postavio tešku zadaću: tropski vrt s prastarim biljkama prostor je unutrašnji, simbolizira nešto davno i tajanstveno, to je prostor Sebastianove majke koja je oko njega splela mrežu i odvela ga u nepovrat. Sjedimo na terasi usred bogatoga Garden Districta, a oko nas biljke mesožderke i graktanje ptica grabljivica.

Dodat ću zato i pitanje dramaturga predstave Darka Lukića: »Postoji li bolji i točniji prostor u koji pisac može smjestiti priču o majci i sinu, nevinosti i bludu, skrivenoj seksualnosti i idealiziranoj čistoći?«


Radite na Akademiji dramske umjetnosti, na odsjeku produkcije. Možete li nam prenijeti neka zanimljiva iskustva iz rada sa studentima? Koliko se Akademija promijenila?


Snježana Banović— Bila sam studentica Akademije, poseban je osjećaj vratiti se kao nastavnica na svoju školu. Imala sam čast kao studentica učiti od velikana kao što su Spaić, Švacov, Marinković i Ivančević, kojih više nema, ali i od Para, Juvančića, Batušića i Zuppe, kojih srećom još ima. Na Akademiji nije možda došlo do velike i po nekima očekivane smjene generacija, ali tamo daroviti i uporni zasigurno mogu naći svoje mjesto. Dokaz
  tomu su brojni uspjeli projekti naših studenata, kazališni i filmski.

Na Odsjeku produkcije upisali smo tek petu generaciju studenata i bili smo, usuđujem se reći, prethodnici Bolonjskog procesa, nastojeći otpočetka ulagati mnogo u one koji će se, nadajmo se u mnogo zdravijim odnosima od današnjih, baviti produkcijom hrvatskoga filma i hrvatskoga kazališta. Film je organizacijski uvijek bio jači i moćniji, ali i egzaktniji — s kazalištem stvari oko organizacije ne stoje tako dobro, ono je još u čestim slučajevima samo prostor istovarivanja isluženih ili odanih kadrova koji se vole predstavljati producentima. Smatram da će upravo naš odsjek u budućnosti biti jezgra razvoja nekoga novog, produkcijski boljeg i moćnijeg hrvatskog kazališta.


Kako danas gledate na razdoblje koje ste proveli na dužnosti ravnateljice Drame HNK u Zagrebu, osobito u kontekstu Scene Habunek, koju ste pokrenuli?


— Scena Habunek osnovana je da bi se pokazalo da HNK pedeset godina nakon gubitka zgrade u Frankopanskoj i osamdeset godina nakon gubitka zgrade na Tuškancu zaslužuje da opet dobije drugu scenu. Na Peščenicu smo išli ne zato što smo htjeli da Scena Habunek trajno ostane tamo, nego samo zato da pokažemo svima, osobito onima koji odlučuju o njemu u gradu i državi da HNK sa svojim potencijalima može bez problema održavati i drugu dramsku scenu. Istodobno je tamo osnovan KNAPP, pridružila mu se Marka, scena studenata Akademije, pa nam se činilo da je moguće prilično kreativno djelovanje. Željeli smo Tuškanac, prostor koji je dugo u prošlosti bio kazalište i koji bi to — mislim to i danas — opet trebao postati. No, nakon mog odlaska iz HNK, krivnjom ili voljom tadašnjeg intendanta, sve dvorane otkupljene od Kinematografa pripale su drugima, a HNK nije dobilo ništa. Inače, drago mi je da su se, unatoč mom kratkom boravku na čelu Drame HNK, na repertoaru HNK do danas zadržale neke predstave postavljene za vrijeme mog malog mandata: Očevi i sinovi u režiji Ivice Kunčevića, Trilogija o ljetovanju u režiji Janusza Kice i Romeo i Julija u režiji Petra Večeka. Što se tiče Scene Habunek, prva njezina predstava bila je Što je muškarac bez brkova, koja je nedavno imala stotu izvedbu i koja je Drami donijela brojne nagrade. Mislim da je to prva HNK–ova predstava koja je nakon Marinkovićeva i Spaićeva Kiklopa doživjela stotu izvedbu.

Razgovarao Zlatko Vidačković, Vijenac 14. travnja 2006.