O tangu

Tango je ples nastao u Južnoj Americi u 18. stoljeću kombinacijom elemenata crnačkoga plesa i španjolske melodike. Korijene vuče iz Španjolske ili Maroka, a značenje samog imena je nejasno. Pretpostavlja se da znači bubanj, grupni ples crnaca, zabavu ili ples u paru. Prema nekim teorijama, ime je posuđeno iz afro-kubanske riječi «tangana» ili «tambor». Na Kubi i u Brazilu izraz se pojavio početkom 19. stoljeća, a označavao je solo ples kojeg su izvodile žene. Tek kasnije se počeo izvoditi u paru. Rodno mjesto pravoga tanga je na zapadnoj obali La Plate, u Buenos Airesu, i zato tango zovemo «Argentinski tango». Priča tanga započinje s argentinskim gauchosima koji su odlazili u pune noćne klubove i molili lokalne djevojke za ples. Budući da se nisu tuširali, djevojke su kružile oko njih zabacujući glave unazad. Kako su gauchosi stalno jahali, pri čemu su koljena u savijenom položaju, taj položaj nogu su prenijeli i na ples. U argentinskom tangu se pokazuju suprotnosti muško-žensko, čvrsto-mekano, grubo-sentimentalno, a najčešće ga prati glazba violine, gitare, flaute i klavira. Zbog svog erotičnog karakterizma je bio godinama zabranjen. Tango je počeo osvajati Europu 1907. godine, a prvi ga je preuzeo Pariz. U Americi ga je popularizirao Rudolf Valentino. Englezi su 1920-ih godina 20. stoljeća argentinski tango pretvorili u standardni ples, čije su karakteristike trzaji (prvenstveno glavom), strastveni progresivni pokreti, nagla zakašnjenja i strogo odvajanje figura, nema dizanja i spuštanja. Europski tango zahtijeva strogo podudaranje s ritmom. Fraziranje je vrlo bitno. Izvodi se u dvočetvrtinskom taktu, a naglasak je na prvom i trećem udarcu.

(Wikipedia) 

O kodeksu tanga:

Da bismo razumjeli što je kodeks tanga i zašto nam on treba, prvo moramo razumjeti što je to, u plesnom smislu, tango. Dakle, kad govorimo o tangu u širem smislu, neki tu podrazumijevaju i internacionalni sportski tango, no, to nije ples, nego sportsko-plesna disciplina, sa svojim vlastitim pravilima, na koja se nećemo osvrtati niti se njima baviti. U užem smislu tangom nazivamo društveni ples koji nadrasta uski okvir plesa kao fizičkog pokreta vezanog uz glazbu te društvene komunikacije među ljudima kojoj je jedina svrha zabava. Tango je i puno više od toga, on je danas «modus vivendi» jedne subkulture koju je iznjedrila potreba za fizičkom i duhovnom komunikacijom među onima koji se ne mire s ispraznim bivstvovanjem u otuđenosti modernog društva. Tako je tango danas ne samo ples, ne samo fizički pokret kojeg pokreće glazba, već društveni pokret, koji je začet krajem 19. i početkom 20. stoljeća, u sentimentu predgrađa Buenos Airesa, grada u kojem je dosegao svoje Zlatno doba («Epoca de oro»), dok je svoju puninu i zrelost dosegnuo krajem 20. i početkom 21. stoljeća, sijući sjeme tango duše («El alma del tango») cijelim svijetom, diljem gradova i velegradova, od juga do sjevera, od zapada do istoka. /.../

Unutar tango subkulture možemo govoriti o tango glazbi, tango plesu, tango poeziji, tango likovnoj kulturi, tango filmskoj umjetnosti… Kao ples, tango se dijeli na dva osnovna smjera. Prvi, to je onaj koji vidite na plesalištima («Milongama») diljem svijeta, tango kao društveni ples («Tango de salon»), a drugi, koji je iz njega izrastao, a potom mu i pomogao u razvoju, je show tango, onakav kakav vidimo na pozornicama («Tango fantasia» ili «Tango escenario»). Show tango ima vlastita pravila, no i tu postoje dvije osnovne podvrste: «Tango escenario», to je u potpunosti koreografiran ples (za plesne predstave, filmove its.) te «Tango fantasia», to je show tango koji izvode vrhunski plesni parovi, može biti djelomično koreografiran, ali je u većini vrhunska improvizacija, pa na istu skladbu isti plesni par uvijek otpleše barem malo drukčiji show. 

(web stranice udruge TANGO CROATIA)

Kako se odjenuti za milongu?:

Što se obuvanja, odnosno obuće tiče, stvar je jednostavna: na nogama moraju biti plesne cipele. Ako ih još nemamo, možemo obuti neke lagane ljetne cipele s kožnim đonom, ali nikako se na milongi ne smijemo pojaviti u tenisicama. To je STROGO ZABRANJENO. Isto tako, plesačice bez visokih peta su nezamislive. Što se odijevanja, odnosno odjeće tiče, podrazumijeva se da se na milongu tipicu (tradicionalnu milongu) dolazi odjeven u svečanu odjeću, muškarci u odijelo, a žene u haljinu. No, nitko neće poprijeko gledati na tanguere u košuljama, za ljetnih vrućina i kratkih rukava, ali hlače moraju biti svečane. 

(web stranice udruge TANGO CROATIA)

Još o tangu:

Tango nije samo ples, glazba i poezija, on je prije svega osjećaj koji nosimo u srcu pretvarajući ga u jedinstveni pokret na plesnom podiju. Tango je hod, ali ne samo po plesnom podiju, već i tanguerov (zaljubljenik u tango) čitav hod kroz život. Tango je neodvojiv od osjećaja i osjećaji su neodvojivi od tanga, oni su njegov izvor i osnova. Svaki čovjek ima svoje osjećaje, pa tako i svaka plesačica ili plesač imaju svoj stil plesa. Zbog svega toga se i kaže da tango nije u našim nogama već u našim srcima. Ruka je tek ruka. No kad se dotakne druga ruka, dogodi se nešto doista posebno. - Kad povežeš svoj život s tangom, počneš plesati sa srcem, tako kako se tango jedino i može istinski plesati - rekao je Michael Purnhagen, jedan od njujorških zaljubljenika u tango. Što duže i više plešete tango, ples vam je sve "jednostavniji", prirodniji i vaš život uskoro postaje - tango! Purnhagen je rekao da to nije prošnja ili molba, već upozorenje. Tango je način življenja, ne samo ples ili glazba. Zbog toga se u argentinskom tangu u pravilu ne natječemo. Ne možemo se natjecati - u načinu življenja.

Horacio Ferrer, pjesnik i predsjednik argentinske nacionalne tango akademije (Academia Nacional del Tango), označio je tango kao način boemskog življenja ljudi koje više zanima druženje s prijateljima i unutarnje zadovoljstvo, nego slava i novac. Drugi su tango označili kao "dva ozbiljna lica i četiri vesele noge"…

Veliki tango poetik Enrique Santos Discépolo izrekao je, a danas to stoji zapisano na zidu argentinske nacionalne tango akademije: "El tango argentino es un pensamiento triste que se puede bailar" ("Argentinski tango je tužna misao koja se može plesati"). Iako su njegovi korijeni prije svega u Buenos Airesu i njegovim starim četvrtima koje su ga porodile, kao što su La Boca, San Telmo, Barracas, ulice Florida i Corrientes …njegov "pravi čar" (Ivo Robić: "Samo jednom se ljubi") izrastao je u svim urbanim sredinama gdje otuđenost i ubrzani način življenja uzrokuje traženje drukčijeg modusa vivendi. Tango je danas, nakon što je devedesetih godina prošlog stoljeća, poput feniksa oživio i doživio svoj svjetski revival, stekao status svjetske subkulture. On je danas način razmišljanja i način življenja. Utjecao je, prije svega u svojoj domovini Argentini, na razvoj poezije, dramatike, mode, slikarstva, arhitekture… /.../ 

(Ned Šabi, vodeći hrvatski tanguero)