Autor o svom kolu oko Zrinskih

katarina ZrinskaGodine 1992. gospođa Mani Gotovac kao umjetnička ravnateljica popularnog Teatra ITD predložila je postavljanje moje još nedovršene drame Katarina Zrinska od Frankopana. Dogovorili smo da će redatelj biti gospodin Božidar Violić, a za glavnu protagonistkinju pozvana je, što me i danas raduje, glumica Dubravka Miletić. U nedostatku novca pozvan je Romano Bogdan u pomoć kao kazalištarac Centra za kulturu Čakovec za producenta. Danas mi se čini da je to bila najzanimljivija produkcija kazališne predstave u mom životu.


Violić je prepravljao netom napisane prizore i zahtijevao nove ispise tijekom tromjesečnih proba, danonoćno. Poneke prizore ispisao sam u desetak varijanti. To je bila nezaboravna škola dramaturgije, nažalost i neponovljiva. Napokon u siječnju 1993. održana je premijera, proglašena u tiskovnim i ostalim medijima izvanrednim primjerom kako bi valjalo raditi teme iz povijesti. Predstava je gostovala u Čakovcu, te je time otpočeta sad već dugogodišnja suradnja Čakovca i mene kao autora koji sa opsesijom ispisuje sudbine članova obitelji Zrinskih.


Druga predstava je nastala godine 1997, u ljeto. Napravili smo ovaj puta zajedno, Romano i ja, skraćenu varijantu (drama je bila zamišljena kao spektakl, a sužena je na komorno) sudbine Jelene Zrinske udane u Ugarsku. U dvorištu autentičnog dvorca obitelji Zrinskih, u nezaboravnoj interpretaciji Alme Price (Jelena) i Semke Sokolović Bertok (kneginja Bhatory) te ostalih glumaca i članova KD “Pinklec” zaživjela je priča nazvana “Odlazak”. Mediji su izvještavali o velikim emocijama koje su izazvane u gledalištu, a predstava je izvedena i u Teatru ITD u vremenu razduživanja gospođe Gotovac kao umjetničke ravnateljice. Izgledalo je kao da se krug zatvara...


Moja opsesija sedamnaestim stoljećem i obitelji Zrinski se ipak nastavila, te ove godine po treći puta stvaramo predstavu kojoj je tema ta građa. Razlika je u tome što ove godine Romano Bogdan, na moje veselje, preuzima i režiju.

Zrinski nisu moja jedina suradnja s “Pinklecima”. Radili smo i neke predstave gdje sam bio dramaturg, kao i neke tekstove za djecu. Temelj te suradnje nije njihovo zanimanje za moje pisanje, nego moje zanimanje za nepobitnu svježinu kazališnog izričaja koje ovi mladi ljudi imaju. Ta spretna i izuzetna kombinacija terijskih pretpostavki Artauda i svakodnevice, života u zajedništvu, oni kazalište doživljavaju prvenstveno kao kolektivni izričaj, i nadalje privlače moju pozornost kao kazališnog autora.

 
Vladimir Stojsavljević