Autorov pristup

Nikola ZrinskiPriču stvaraju isključivo junaci drame kao kontroverzne i veoma složene osobnosti.

Drama Nikola Sedmi ne stvara niti rekonstruira tragične događaje iz sedamnaestog stoljeća, nego slobodno zagovara tezu da je razumijevanje među ljudima te osobna sreća iznad bilo kojih okolnosti. Najaktualnijim jezikom današnjih medija rečeno – događanja i sudbine u drami vezane su uz novu popularnu sintagmu “odvažnost nade”, koja govori kako je današnjica važnija od projekta prošlosti koja ustoličuje budućnost.
Braća Zrinski, Nikola i Petar godinama inspiriraju autore, ali ih se uvijek kao temu rada, pa čak i znanstvenog, uzima razdvojeno. Mađarski autori kao centar radova uzimaju Nikolu, a hrvatski autori kao centar uzimaju Petra. Razlozi su društveno-političke naravi. To je naprosto protiv onoga što su posljednji Zrinski stvarno bili i čemu su težili.

Drama Nikola Sedmi ima za polazište njihovu težnju za objedinjenjem prostora u kulturnom i političkom smislu  jer su Nikola i Petar, te njihova djeca, istinski predstavnici svoga vremena, znači zagovornici nove barokne kulture sa svim humanističkim saznanjima koje nosi. Obrazovani, ratoborni te socijalno osjetljivi, Zrinski su u sedamnaestom stoljeću svoj cjelokupni život posvetili očuvanju svoga imanja i gospodarskih, političkih i kulturnih uvjerenja. Bogatstvo obitelji temeljilo se uvelike na trgovanju iz luka s obale (Bakar, Kraljevica, Cirkvenica, Bakarac i Kraljevica), kojima su realna konkurencija bili Habsburgovci sa svojom lukom (Rijeka). Bili su prema tome rani kapitalisti na našim prostorima. A kao veleposjednici, posjede su čuvali jer je zemlja omogućavala prehranu te plaćanje vojske, koja ih je branila od osmanlijskog osvajanja. Od Osmanlija su se branili čuvajući svoja kulturna dostignuća kao civilizacijska dobra, ona dobra koja će u devetnaestom stoljeću svim narodima Europe omogućiti uspostavljanje nacionalnog identiteta, te sudioništvo u preraspodjeli svjetskog kapitala. Nisu nažalost uspjeli, a time se prekinula povijest hrvatskih kulturnih i zemljopisnih prostora.

Upravo taj prekid razvoja povijesti, s jedne strane stvara dramske osnove, a s druge strane, omogućuje našoj fantaziji unijeti onu vrstu objedinjenja koje nam svojim saznanjima mada nastalim iz mašte, potiče i stvara čvršći i nacionalni i individualni identitet. Kao što su posljednji Zrinski (osobito Petar i njegova žena  Katarina od Frankopana) preteče romantičnog nacionalizma na ovim prostorima, tako su i preteče društvenih ideja slobodoumnog, liberalnog te ravnopravnog - za građane ravnopravnog života, života u vjerskoj ili bilo kojoj drugoj toleranciji. Taj svoj program vjerskih i nacionalnih sloboda Zrinski žive i objavljuju svijetu (danas bismo rekli: europskoj javnosti), a svijet to prihvaća, odbija ili prešućuje. Jednako je s bilo kojim progresivnim idejama i danas.

Vladimir Stojsavljević