Nikola Zrinski

Nikola ZrinskiNikola Zrinski je bio hrvatski ban od godine 1647. do 1664. Praunuk Nikole Šubića Zrinskog, sigetskog junaka. Nikolin otac, ban Juraj (V.) Zrinski, umro je 28. prosinca 1626. i nakon toga se Nikolina majka, grofica Magdalena Sechy, preudala za baruna Nikolu Malakoczyja. Za Nikolu i njegovog brata Petra, brinuo se ostrogonski nadbiskup Petar Pazmany. Obojica su učili kod isusovaca u Grazu od 1630. do 1634., a zatim u Trnovi od 1634. do 1636. Nakon školovanja, putovali su po Italiji. Govorili su pet jezika: hrvatski, njemački, mađarski, latinski i talijanski. Nikola se vratio na svoj posjed 1637. Na kraljev poziv 1646. god., sudjelovao je u tridesetogodišnjem ratu. Zbog pokazanog junaštva i vojne vještine, kralj Ferdinand III imenovao ga je 1647. god. "generalom svih Hrvata", a 27. prosinca iste godine hrvatskim banom.

U Varaždinu je na hrvatskom saboru, 14. siječnja 1649. instaliran za hrvatskoga bana. Uspješno je ratovao protiv Turaka. Nikola je bio mudar političar i intelektualac. Napisao je knjigu lirike Sirena Jadranskog mora (Adriai tengernek syrenaia, 1651). Nikola Zrinski autor je prvoga epa na mađarskom jeziku (Opsidio Szigetiana/Szigeti veszedelem, 1647-48). U Mađarskoj on je smatran najvećim likom mađarske barokne književnosti. Mađarski pjesnik i hrvatski domoljub, čovjek koji je u praskozorju europskog doba buđenja nacionalnih svijesti i početka težnji za nacionalnim državama, posvetio svoj život očuvanju europske i kršćanske civilizacije ali i dobrobiti svog naroda, a našao se istovremeno upleten u političke intrige svog vremena, koje s njegovim idealima nisu imale puno toga zajedničkog, može se smatrati tragičnom osobom hrvatske povijesti.

Povijest Zrinskih bila je obilježena neprestanim ratovanjima protiv Turaka. Ban Nikola Zrinski je zajedno s bratom Petrom uspješno ratovao protiv turske vojske, i dok ih je Europa slavila, nesposobni Leopold I. ih je stalno opominjao da ostave Turke na miru i "poštuju primirje". Godine 1660. Nikola Zrinski je držao u "mat poziciji" tursku utvrdu Kanižu, ali je dobio zapovijed da mora zaustaviti i povući svoje ratnike. Ljut i razočaran povlači se u Čakovec, a malo poslije bez dopuštenja bečkog dvora daje izgraditi utvrdu Novi Zrin na ušću Mure.

Godine 1663. ban Nikola je odbio tursku navalu na Štajersku, dok je njegov brat Petar pobijedio Turke kod Rakovice i kod Otočca. Na početku godine 1664. mudrom i razrađenom ratnom strategijom Nikola Zrinski je uništio više turskih uporišta, te je provalio sve do grada Osijeka, gdje je spalio 2 kilometra dug drveni Sulejmanov most, kojim su Turci prodirali u Europu. Zbog velikih i sjajnih pobjeda španjolski kralj Filip IV. dao je Nikoli Zrinskom red "viteza zlatnog runa", a francuski kralj Luj XIV. imenovao ga je svojim perom i nagradio s 10 000 talira.

Godine 1664. carska vojska je strahovito razbila Turke kod Monoštra (mađ. Szentgotthárd), ali Leopold I. nije iskoristio tu pobjedu, nego je sklopio sramotni Vašvarski mir, s uvjetima kao da su Turci bili pobjednici. Ugarski i hrvatski staleži nisu bili zadovoljni iznimno lošim uvjetima dogovora, pošto su Turci mogli zadržati sve što su do početka rata osvojili, a kako im je Beč onemogućio politikom da se zakonito izbore za svoja prava, nije bilo druge nego da se hrvatske i ugarske vođe udruže, te da ostvare svoja prava pobunom. Kako je tada Luj XIV. bio u sukobu s bečkim dvorom zbog europske politike, došlo je i do pregovora o suradnji koja nije ostvarena. 18. studenog 1664. Nikola Zrinski je pod nejasnim okolnostima poginuo u lovu. Njegovom smrću pokret protiv bečkog dvora preuzimaju drugi pojedinci (u Hrvatskoj njegov brat Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan, a slomom urote 1670.-1671. ubrzo dolazi do potpunog raspada pokreta.

(Wikipedia)