«... ve buju pak si rekli da sem za se to JA krif!?»

Dubravko Torjanac VRAK MRAK I SELJO BELJO iliti Velki požar vu Varažlinu! iliti Zdiganje cirkve Svetega Florijana... tako glasi posljednja rečenica lutkarskog povijesnog igrokaza Vrak Mrak i Seljo Beljo, a izgovara je jedan od glavnih lutkarskih likova, Vrak Mrak, promatrajući požar koji proždire Varaždin, promatrajući podizanje nove crkve sv. Florijana. Taj Vrak, naime, lik iz pučke tradicije, narodnih pripovijedaka, taj Krampus iz dječjih pripovijesti, dolazi u grad Varaždin i umišljeno se nada da će mu poći za rukom i riječima i djelom prevariti Varaždince. Prvi kojega susreće je Seljo Beljo, a on je napola seljak, a napola gospodin i građanin, tipičan žitelj osamnaestostoljetnog slobodnog kraljevskog grada, premazan svim mastima, šaljiv i veseo, blizak rođak Petrice Kerempuha, brbljiv i oštar na jeziku, koji jedva čeka priliku pronaći nekoga koga bi namagarčio i pokazao da s Varaždincima, ako se radi o nadmudrivanju, uistinu nema šale. Vrak Mrak i Seljo Beljo, kako Vrak pogrdno nazove našeg sugrađanina, otpočinju dvoboj, najprije riječima, pri čemu Vrag bude nadmudren, zatim i djelima, to jest time tko će izvesti veće «bedarije». Seljo Belju u svemu je bolji od Vraka: oštriji je i dosjetljiviji na jeziku i pobjeđuje Vraka u poslovicama koje jedan drugome zadaju. Zatim, Seljo Beljo i tri puta se bolje «bedari» od nekoć zastrašujućeg stanovnika donjeg svijeta. Na koncu, izvođeći taj dvoboj u nadmudrivanju do kraja,  Seljo Beljo predlaže Vraku neka zajedno obrade polje i zasiju rajčicu, paradajz, rajsku jabuku, koju Vrak, dakako obožava, dok će podjela uroda biti ovakva: « ... tebi, kaj si z doljnjeg sveta bude išlo ono kaj je ispod zemle, a meni, kaj sem z gornjeg sveta bude išlo ono kaj je gor na zemli!». Budalasti Vrak pristaje.

Dubravko Torjanac VRAK MRAK I SELJO BELJO iliti Velki požar vu Varažlinu! iliti Zdiganje cirkve Svetega FlorijanaMeđutim, dok čekaju da posađeno naraste i dozrije, u našem dragom gradu Varaždinu, točnije, u njegovoj inačici na lutkarskoj pozornici, događaju se neobične i osobite stvari. Varaždinci šeću i odlaze u crkve, ali kao u poznatom stihu iz varaždinske «himne»  Ja sem Varaždinec  -  zapuše vjetar i svim Varaždincima odnese šešire s glave. Vjetar pokrene i samu gradsku arhitekturu: varaždinske kuće, palače i kipovi počinju mijenjati mjesta i pred nama od dobro poznatih lokaliteta nastaje novi (stari) Varaždin. Probijajući se kroz novonastale ulice, iz grada prema Selji Belji i Vraku dolazi djevojka. Dakako, Vrak je pokušava zavesti, zavesti je nastoji i Seljo Beljo, i njemu to uspije. Seljo Beljo i djevojka odlaze u polje, a što tamo rade neka bude prepušteno mašti. Najednom, iz polja, točnije iz one «radnje» koju na polju obavljaju djevojka, iskače iskra. Vjetar je odnese u pravcu Varaždina i iskra zapali grad. Grad gori. Građani pozivaju sv. Florijana, sveca, zaštitnik od požara pojavljuje se na velikom oblaku i obećava spasiti grad  -  ali samo pod jednim uvjetom, a taj je da se u gradu izgradi crkva posvećena njemu. Sv. Florijan gasi požar, a dobri Varaždinsci mu grade crkvu. Na koncu, na pozornici sam i zaprepašten, namagarčen i izbatinan,       ostaje Vrak koji začuđeno promatra: umjesto da je naškodio Varaždincima, oni su naškodili njemu, pa još i grade novu crkvu! 

Dubravko Torjanac VRAK MRAK I SELJO BELJO iliti Velki požar vu Varažlinu! iliti Zdiganje cirkve Svetega FlorijanaLutkarski igrokaz trostruka naslova «Vrak Mrak i Seljo Beljo» ili «Veliki požar vu Varažlinu» ili «Zdiganje crikve Svetega Florijana», napisan je oslanjajući se na bogatu tradiciju komičnog igrokaza i kazališta na kajkavskom jeziku (kojeg godinama ustrajno njeguje HNK u Varaždinu, spomenimo usput samo naslove «Puno larme a za ništ», «Norci», «Vsaković», «Bogi Ivač»), a zatim i na vid ginjolskog, uličnog, pučkog i popularnog lutkarskoj kazališta čije su teme mahom uzete iz pučkih pripovijedaka ili autentičnih životnih priča stanovnika nekog mjesta. Namjera nam je stvoriti tipičnu, originalnu i vrlo prepoznatljivu varaždinsku predstavu: predstavu koja se prikazuje u ambijentima našeg grada, u kojoj se varaždinska tema odigrava na varaždinskim ulicama, u kojoj su likovi tipični predstavnici naših veselih i duhovitih sugrađana.

Dubravko Torjanac VRAK MRAK I SELJO BELJO iliti Velki požar vu Varažlinu! iliti Zdiganje cirkve Svetega FlorijanaOsim što se služimo autentičnim događajem iz varaždinske povijesti, požarom iz 1776. godine, na pozornicu dovodimo i varaždinske kuće, ulice i kipove, te tako doznajemo nešto i o povijesti, ali i nešto o duhu i životu ljudî među kojima se svakodnevno krećemo. Tradicija lutkarskog kazališta ovakvog tipa tradicija je štikleca, napitnica, pučkih pjesama i poslovica, dakle, tradicija veselog življenja gradskih stanovnika čiji grad očito nije uzalud dobio epitet «mali Beč». Dakle,  rečenice i šale koje koristimo u predstavi rečenice su i šale naših sugrađana.  I još nešto: naše prijenosno, putujuće lutkarsko kazalište selilo bi se tijekom ljeta ulicama grada i tako postalo kazalište koje je (konačno!) izašlo iz svoje zgrade i postalo dostupno svima, obratilo se izravno svakome, slučajnim prolaznicima, šetačima, i uklopilo se u opću životnu, gradsku, uličnu, pa i turističku atmosferu, te se pored groblja, kulturnih spomenika i muzeja također upisalo u «osobnu kartu» grada, postalo brend o kakvom drugi gradovi mogu samo sanjati. 

Često smo, posjećujući muzeje, galerije i ostale turističke destinacije, ili pak zastavši pred nečijim potraitom poželjeli o dotičnoj osobi ili mjestu saznati nešto više od onoga što piše u turističkim prospektima. Naime, poželjeli smo saznati kako su se kretali, govorili i ponašali se svi ti ljudi čija nas ozbiljna i sada daleka lica gledaju sa starih slika, poželjeli provesti u živo nekoliko trenutaka s njima. Naša predstava pokušava ostvariti upravo to: ponuditi publici četrdesetak minuta suživota sa nekadašnjim, sadašnjim i budućim Varaždincima.