Držićev Dundo kao ''naša'' predstava

Odnos oca i sina, kao odnos tradicije i novoga, najčešća je tema nove dramaturgije. Komedija Dundo Maroje kao centralnu temu to opisuje gotovo prije pet stoljeća. U našoj predstavi fokus je upravo na tom odnosu.

Otac Maroje u velegradu (može biti i Rim) traži sina koji poslan na školovanje u inozemstvo, naravno, zanemarivši to školovanje, troši darovani novac. Za njim dolazi i vjerenica Pera. Sin Maro neodgovorno (naravno, mi kao ni Držić ne bavimo se moralnim prosudbama) životari u zagrljaju prostitutke Laure, ne stvarajući nikakvu budućnost, nemajući ni želje za radom. Otkrivanjem '' novog'' svijeta završena je i potrošena njegova životna radoznalost. U sredini gdje nema rada, samo žudnje za provodom, u sredini koja je izolirana i zbog jezika i nepripadnosti društvu koje je stvorilo velegrad, ''našijenci'' sitnim kriminalom dolaze do sredstava za život, obmanama i prevarama troše jedni druge, a novac im je jedini kriterij za bilo koju vrijednost.
U takvom okolišu ni Negromant nema odliku maštovitog društvenog kritičara, nego postaje neka vrsta vidjelice, gatare, uzaludne i suvišne osobe koju jedinu iskorištava ''turizam'', došljaci i slučajni prolaznici. Kao što Pera i Baba neće nikada stvarno pogledati crkvu Sv. Petra, tako ni Negromant neće pronaći prave slušatelje za svoju alegorijsku priču o dobru i zlu. Jednako tako ni Maro neće nadmudriti oca i prikazati svoj život svrhovitim, nego pasti u mrežu sveopćeg obmanjivanja te tužno završiti u vlasti nezrelih emocija – točnije, zbog mržnje spram onoga koji mu ometa ''sretnu'' ljubav, Pometa, on će postati ubojica. Tako na kraju nema lica koja su postigla svoje iluzije, ostvarila svoje životne ciljeve, nego nastaje nove iluzija kako se sve to olako može zaboraviti.

Naša predstava u počast meštru Držiću slavi smijeh, ali mu dodaje i malo sjete.

 

Vladimir Stojsavljević