Vučjački revolucionari postali tajkuni

Miroslav Krleža, Vučjak, redatelj Ivica KunčevićDrama »Vučjak« Miroslava Krleže, koja je premijerno izvedena 25. siječnja u Hrvatskome narodnom kazalištu u Varaždinu i u režiji Ivice Kunčevića, ne završava kao kod Krleže – ubijanjem Pantelije, trpanjem u vreću opljačkanog svetojanskog zlata i bijegom u noć. Ne završava u bezizlazju iz vučjačkoga zavičaja, nego u alegoričnom snu – u Americi.
U tome snu Horvat i Eva su Bonnie i Clyde, a tri člana Školskog odbora, koji su glumili i redakciju Narodne sloge, postaju tri Jamesa Bonda odjevena u isto odijelo s istim torbama, kao naši tajkuni. Lazo je svećenik sklopljenih ruku kojeg prate anđeli, a Eva i Horvat (Bonnie i Clyde) pucaju i ubijaju kao u partizanskim filmovima. Kad sve pobiju, Eva zadnjim metkom ubije i svoju majku, koja izgleda kao Meštrovićeva Pieta, čime metaforički ubija svoju prošlost i svaku vezu sa životom u zavičaju.
Pomno osmišljenim redateljskim zahvatima i kraćenjem više od pola teksta Kunčević je Krešimira Horvata oslobodio krležijanstva – govorne fraze, patetike, svega onoga što je nekada bilo kanon, i od »Vučjaka« je načinio suvremenu dramu čije se silnice sudaraju u prostoru između sna i stvarnosti.
Stvarnost (redakcija Narodne sloge, Margetićkini nadčovječji napori da ostane u školi i prehrani djecu, vučjačka svakodnevica s posljedicama rata i Školski odbor pun nemoralnih ljudi) i Horvatov košmar, kao posljedica stvarnosti, podloga su predstavi koja klimaks doživljava upravo u snu. U Horvatovoj snomoriji u kojoj on traži krivca za nemoć da živi stvarnost.
San i fantazmagorija pokreću i rastvaraju Kunčevićeva »Vučjaka«. Pojavljuju se u svim trenutcima u kojima bi Krešimir Horvat morao donijeti sudbonosnu odluku i djelovati. Prvi put kao Horvatova reminiscencija na traume djetinjstva i strah od mogućeg djeteta s Margetićkom, drugi put kao ples maškara, a treći put kao propast revolucije u kojoj se potencijalni revolucionari promeću u grabežljivce.
Krležin snovima sputani, psihičkim traumama opterećeni i nedjelujući intelektualac Horvat u Kunčevića postaje idealnim tijestom od kojeg Eva, lik koji ne pristaje na nemoć djelovanja, pravi pljačkaša i tajkuna.
Snomorije Krešimira Horvata u režiji beskrupulozne Eve postaju ostvarivi snovi. Ona Horvatov san o revoluciji i pravdi pretvara u američku stvarnost u kojoj čovjekovi ideali bivaju samljeveni globalizacijskim žrvnjem.
Tako groteskno pročitani »Vučjak« uskrsava kao ekspresionistička drama i kao alegorija naše vegetirajuće stvarnosti koja je rastočena s jedne strane kaotičnim snom o boljem životu, a s druge našom nemoći da taj život ostvarimo.
Kunčevićeva parodična fantazmagorija najbolje se zrcali u Lazi (impresivno ga glumi Slavko Juraga), koji se vraća iz zarobljeništva, iz dubokih uralskih rudnika gdje je »vidio Boga« i u sebi otkrio dobrotu i ljubav koju preporučuje svakomu. Lazinu poruku Kunčević istančanim osjećajem za suvremenost otkriva kao Krležino profetstvo i vjerovanje da spas čovjeku ne dolazi izvana, revolucijom, nego dolazi iz vjere čovjeka samoga.
Ideje ove iznimne predstave redatelj je ostvario u suglasju cjelokupnog ansambla, kroz njegovo zajedništvo, u kojem ima izvrsnih glumačkih kreacija.
Uz spomenutog Slavka Juragu izvrsnošću dominira Eva u interpretaciji Ljiljane Bogojević. Njezina Eva od početka do kraja zna što hoće i to ostvaruje glumački uvjerljivo i precizno. Svaka je gesta točna, svaka replika i intonacija rastvarala je neki novi dio Evine bezobzirne nutrine.
Uz bok im je Barbara Rocco, koja je iskazala pohotljivost žene koja zna kako se muškarcu uvući u svaku poru i tamo ostati kao priljepak. Bila je »gnjilo tijesto«, kako za nju kaže Horvat. Robert Plemić kao Horvat, iako na trenutke preneurastenično, primjereno se nosio s Horvatovom sputanošću.
Tragiku razočaranosti djetetom ponudila je Vesna Stilinović u vrsnoj igri Evine majke. Pantelija u interpretaciji Stojana Matavulja zračio je brigom za položaj i perfidnošću.
I ostali glumci, Zvonimir Zoričić (Hadrović/otac Horvatov), Željko Mavrović (Venger), Darko Plovanić (Metteur) i Gordana Slivka (Korektorica) te djeca i plesači pridonijeli su predstavi.
Vrsnoću predstave omogućili su još scenograf Ivica Prlender, kostimografkinja Danica Dedijer, glazba Nevena Frangeša, koreografija i scenski pokret Đurđice Kunej i svjetlo Zorana Mihanovića. 

                                                                                                                                Andrija Tunjić, Vjesnik, 28. siječnja 2008.