KAJ SAD – pitanje na koje (još) nemamo odgovor…

Borivoj Radaković: Kaj sad?, redatelj: Petar Veček, foto: Saša NovkovićPred nama je obitelj u kojoj stalno zvrnda televizor i neprekidno zvone mobiteli. Pred nama će se odigrati obiteljska priča – toliko tipična – o tome kako se sve odvija automatski, kao po nekom diktatu. Nešto se čudnoga događa – svi u obitelji to istovremeno i osjećaju i ne primjećuju. Ono što eventualno primijete, jednostavno gurnu pod tepih: mama opsesivno kuha ručkove i redi kuću, tata švrlja po Rijeci, djed se opija do besvijesti, buraz se isključuje koliko može – a kad ne može onda pokušava nemoguću misiju – graditi nekakve mostove među svojim ukućanima. A cura manipulira svima njima – vješto i umiljato. Ona mulja, laže, izvlači se i prodaje jeftine finte koje svi 'puše' bez otpora. Kad to više ne ide, uvijek će upaliti agresija… Dobro dijete pred našim očima upravo postaje narkomanka. Zapravo, već je postala, ali mi to nismo shvatili.

Evo nam prilike da osjetimo o kakvoj se tragediji – jer nesreća je odviše blijeda riječ – radi. Evo nam priče o tome kako – gluhi, nijemi i slijepi (pored zdravih očiju!) – uvijek kaskamo za događajima i propuštamo prilike. Opsjednuti trivijalnostima, ostajemo površni u svojoj  potrazi za jeftinim objašnjenjima i jednostavnim rješenjima. Pri tome nas ne zanima odviše to što problem nismo ni prepoznali, a kamo li opisali; važnije nam je da krivicu uvalimo nekome ili nečemu – bilo kome ili bilo čemu. Nije bitno što smo u svojoj otuđenosti upravo zanemarili najmanje dvije važne stvari. Krivac i krivica ne postoje, kao prvo. A kao drugo, ako i postoje – potpuno su nevažne. Kuća gori – izgorjet će do temelja – a mi umjesto da gasimo vatru (ili barem zovemo vatrogasce) prepiremo se oko toga tko je vatru potpalio. Nema veze što će nam za trenutak ili dva ostati samo zgarište. Nama je bitno identificirati palikuću.

Borivoj Radaković: Kaj sad?, redatelj: Petar Veček, foto: Saša NovkovićNarkomanska je egzistencija – kako nam to dramatično demonstrira Inka – rascjepkana na tri isprepletena komada. Prvi, kad je cura urokana i kad je ne zanima ništa, čak ni frajeri niti seks. Ona 'kljuca' i baulja napola amputirane svijesti, demontirana ali sretna. Drugi, kad je razvaljuje kriza: frka, užas, koma! Kosti se lome, lubanja puca, živci divljaju… I treći – od uboda do uboda, između krize i krize, kad joj je jedino bitno da se domogne novog šuta i da pri tome ostane ostavljena na miru. Tu je i njezina tlapnja da može prestati kad god poželi; tu je zatim i njezin traljavi pokušaj da se izliječi, ali i neugasla pomisao na „to-žu“ – albanski, jeftin… Njegov novi udarac bit će razorniji od pogotka torpeda. Svi smo se ponadali za jadnu Inku; čini se da je Friedrich Nietzsche na umu imao upravo nas kad je rekao: nada je najgora od svih zala, jer produžava ljudsku patnju.

Kaj sad? To je pitanje na koje kao društvo nemamo suvisli odgovor. Ograničeni smo na nesnalaženje, čekanje u nevjerici, ničeovsku nadu da će se potonuće samo od sebe zaustaviti. Ostajemo manje – više autsajderi; jedino u čemu postajemo majstori su – autogolovi. Psihijatrija oko narkomanije (novodobne psihološke kuge!) još nešto i pokušava, trudi se i vrluda s ne mnogo uspjeha. Inkin djed nije u pravu kad između dva gemišta rezignirano tvrdi da je rat protiv droge izgubljen; istovremeno, on nije ni daleko od istine. Trenutni rezultat je tri-nula u korist droge, a drugo poluvrijeme je već debelo odmaklo. I sudac radi protiv nas, a publika zviždi, okreće se i polako napušta stadion. Možemo li dobiti na produžetke? Na penale?

Ova nas predstava neće učiniti sretnijima ili veselijima - možda zabrinutima ili zbunjenima. Mnogi u gledateljstvu će, razmišljajući o narkomaniji i narkomanima, zastenjati nešto poput Ja to ne kužim! Neka ne osjećaju krivnju zbog toga; ako ništa drugo, barem nisu jedini. Autori ove predstave – od spisatelja preko redatelja, dramaturga i svih ostalih pa do spektakularnih protagonista ipak su rijetka, divna iznimka. Ako za nas i nemaju odgovore, imaju odlična pitanja. Sav taj nejestivi, teško probavljivi narkomanski čušpajz u predstavi nam se servira tako da ga barem možemo okusiti i onjušiti, ako ga već ne i progutati. Moglo bi nam pasti na pamet da Inka nije smeće, da nije korov nego krhka biljčica koju je obrastao korov. Poslije bismo mogli imati barem imati mrvicu više pojma o tome kako je to biti Inka i kroza što sve moraju proći obitelji s Inkama. Možda će naša osuda poslije ove predstave biti malo blaža, a naše razumijevanje malo veće…

mr. sc. Nenad Horvat, dr. med, psihijatar