I još o Moliereu

O Moliereu ima tako malo vjerodostojnih podataka da ih u prosudbi njegova djela i značenja možemo jednostavno čak i – zanemariti. A o njegovu je djelu književna i kazališna povijest već toliko toga napisala te se čini kako nam je sve o njemu i njegovu djelu razvidno i jasno!

/.../ Francuzi su 17. stoljeće svoje povijesti nazvali Velikim stoljećem (Le Grand siecle) i Klasičnim stoljećem (le Siecle classique), ali ga je najtočnije označio, možda i ne bez nekih dvojbenih prizvuka, Voltaire, nazvavši ga Stoljećem Luisa XIV. (Siecle de Luis XIV). Doista, Francuska se u tom stoljeću, što ratovima, što diplomatskom vještinom, proširila gotovo do svojih sadašnjih granica, tako da je površinom i brojem stanovnika (20 milijuna!) daleko nadmašila sve ostale europske države. U tom općem razvoju i procvatu nisu zanemareni ni književnost, ni kazalište, a izravnu su pomoć i narudžbe primali brojni glazbenici, arhitekti, slikari, kipari ... Ali, istini za volju, to isto stoljeće bilo je i doba bijede, bolesti, gladi, krvavih vjerskih razmirica, obračuna i pobuna širom Francuske.

/.../ A baš o tom razdoblju Moliereova života (1640-1643) imamo tako malo podataka! A pouzdano je samo to da je Jean-Baptiste negdje u to vrijeme sreo mladu glumicu (ipak 4 godine stariju!) Madeleinu Bejart, svoju buduću kolegicu, suradnicu – bitnu osobu u njegovu životu. A gdje su se sreli, kako su se zbližili – ostat će, bojim se, tajna. Jedna od mnogih

/.../ Ako je Jean-Baptiste već otišao na taj put, vjerojatnije je da ga je otac na to nagovorio, ne bi li ga uveo u visoko društvo (neposredna blizina kralja i Richelieua!), Ili ga je na taj način želio udaljiti od nečega, ili – nekoga!? A to bi, naravno, bila mlada glumica Madeleine Bejart. Ako je tako, onda mu je sama sudbina pomrsila račune, jer se na tom pohodu, u Narbonni, našla i Madeleine, kao članica glumačke družine koju je Dvor poveo u Narbonnu, radi povremene zabave! Sve te pretpostavke ne bi bile bitne i mogli bismo ih shvatiti kao romantičnu predaju, da ih ne povezuje jedan stvarni i povjerljivi podatak. Naime, 3. siječnja 1643. rodila se Armanda, buduća glumica i nakon 20 godina – Moliereova žena! Samo što se ne zna pouzdano tko joj je – otac. Pa čak ni to – tko joj je majka! Govorkalo se, naime, i to da joj je majka Marie Herve, Madeleinina majka! (Koja je tada, 1643, mogla imati najmanje 51 godinu! Ali, kako je rodila ukupno desetero djece … nije nemoguće!) Da sve bude još zamršenije, tamo se u to vrijeme stvorio i grof de Modene, bivši Madeleinin – prijatelj s kojim je prekinula 1639. Je li tom prigodom došlo do još jednog prekida, ili …? Ali, tko je i kakva, u biti bila Madeleine Bejard, po svemu sudeći najbitnija žena u Moliereovu životu? Bila je lijepa, privlačna, opsjedali su je i darovima obasipali brojni velikaši, a ona se priklonila jednom ne baš naočitom mladiću velike glave i kratkog vrata, pomalo zdepastom i debelih nogu. I ostala uz njega, u dobru izlu – do smrti 17. veljače 1672.

/.../ Boileau je za Molierea rekao da je „promatrač“ (l' observateur). Pri tome nije mislio da je on samo to, naravno, ali u vrijeme kad su Moliereova djela mjerili prema klasičnim zakonima kazališne umjetnosti, mogućim političkim opredjeljenjima i stavovima, pa i prema određenim okolnostima njegova života, to je zapažanje više nego dragocjeno i uvjerljivo. Netko je za njega napisao, kako „nikamo ne ide bez očiju i ušiju“. Doista, Moliere je sve oko sebe vidio i čuo, ali on je to znao i stvaralački pretočiti u nešto novo. A u tome mu je, naravno, pomoglo baš kruženje širom zemlje. Ako već nije imao prilike gledati Tabarina, ili učiti od samoga Scaramouchea, uspio je upiti u sebe duh vlastitog naroda, njegov smisao za šalu i nadigravanje, uspio je uočiti i upotrijebiti na nov način ostatke srednjovjekovne farse, koji su tu i tamo još živjeli, kao i tragove komedije dell arte, koju su talijanski putujući glumci, a posebno slavna družina „I Gelosi“, u isto vrijeme znalački predstavljali.

/.../ Moliere je u životu odigrao mnogo uloga, ali „osvajanje Pariza“, bila mu je sigurno najteža! I zato su on i Madeleine i brojni njihovi prijatelji sve brižno pripremili. I tako je 24. listopada, u stražarskoj dvorani staroga Louvrea, kazališna družina Gospodina nastupila pred samim kraljem Louisom XIV. i cijelim Dvorom i glumcima-uzvanicima iz Hotel de Bourgogne, s tragedijom Pierrea Corneillea Nikomed. Predstava je prihvaćena s hladnom dobronamjernošću, ali kad je sam Moliere, prema La Grangeu, „ogrnuvši crveni plašt, kao znak počasti Kralju, zamolio dopuštenje za izvođenje jedne male komedije, imenom Zaljubljeni liječnik…“, sve se promijenilo! Ne zna se je li to bilo predviđeno, ali pokazalo se uspješnim! Isprva i dalje suzdržano gledateljstvo odjednom se razvedrilo, počelo se smijati. – Moliere možda nije bio posve zadovoljan, bolio ga je zacijelo neuspjeh tragedije! Ali ipak je pobijedio! Gospodin je potvrdio svoju zaštitu družini, a sam im je Kralj odobrio prikazivanje predstava u dvorani Petit-Bourbon naizmjence s družinom Talijana, predvođenih velikim Scaramucheom; što je bilo bolje nego predstavljati u Maraisu! U subotu, 2. studenog Moliere se pobjedonosno suočio s gradskim gledateljstvom, u Petit-Bourbonu.

/.../ Vjerojatno nikad ni sebi ni drugima nećemo moći dočarati ni objasniti kako je Moliere glumio. O tome kako je glumio, možda će jednom netko utvrditi prema tome kako je pisao; njegova je rečenica (i u prozi i u stihu), naime, kako to danas običavamo reći, govorljiva, a tim samim glumstvena, ona ima ritam glumačke tjelesnosti, dinamiku geste. On svojim komedijama nije ismijavao poroke i mane svog vremena i društva zato da izrazi svoj stav, misao ili uvjerenje, nego zato da prikaže ljude kakvi jesu. On nije „Školu za žene“ pisao iz vlastita iskustva (o njemu i Armandi), niti „Don Juana“, polazeći, možda, od svog libertinizma, a ni „Tartuffea“ zato da se u svoje ime naruga vjeri i pobožnosti. On nije od te vrste umjetnika. /.../

Vladimir Gerić