JOŠ O MOLIEREU

/.../ Nije mu bilo do toga da popravi svijet nego da zabavi publiku. No rugao se pomodnim nastranostima (Kaćiperke), reakcionarnim odgojnim metodama (Škola za žene), šibao licemjere i vjerske špekulante (Tartuffe), pokvarene aristokrate (Don Juan) i građanske skorojeviće (Građanin plemić). U njegovim se djelima pučka tradicija srednjega vijeka spaja u skladnu cjelinu s novim renesansnim kazalištem, a Moliere nije samo prvi klasični komediograf nego je dosad i najveći ne samo u Francuskoj nego uopće.

Njegova djela (ima ih tridesetak) nije lako klasificirati. Počeo je običnim farsama, nastavio dvorskim baletima, a završio klasičnim komedijama u kojima ima vrlo ozbiljnih prizvuka, pa mjestimice vuku na tragediju. /.../ Kako prve lakrdije datiraju iz 1645. a posljednje iz 1671. i 1672. možemo ustvrditi da se Moliere kroz čitavu svoju karijeru bavio ovom književno-kazališnom vrstom, pa je pučko lakrdijaštvo i groteskno-realistična komedija manjega opsega, koja pomno vodi računa o scensko-glumačkim efektima, jedna od glavnih i najznačajnihih manifestacija Moliereova genija.

U tim komadima najviše se istakao i kao glumac (premda je s ganutljivom nekritičnošću čeznuo za lovorikama velikog trageda); farsama je osvojio publiku, ne samo provincijsku nego i parišku i dvorsku. Takozvane komedije-baleti, koje se odlikuju glazbenim i plesnim umecima, pisane su za dvor Louisa XIV. /.../

 
Ivo Hergešić