O VARAŽDINSKOM GOLDONIJU

Carlo Goldoni MOLIERE, red. Ivica Boban; Marinko Prga (Moliere) i Berislav Tomičić (Leandar), foto: Saša NovkovićU godini u kojoj cijeli svijet slavi 300. obljetnicu rođenja velikoga talijanskoga komediografa Carla Goldonija, HNK u Varaždinu još jednom odabire nesigurniji put. Ne posiže za jednom od popularnih i u nas često provjeravanih komedija poput npr. Gostioničarke Mirandoline, Ribarskih svađa ili Lukave udovice, već za komadom za kojega se slabo zna i u njegovoj domovini.
Hrvatska praizvedba u poticajnome prijevodu književnika, teatrologa, prozaika i prevoditelja Borisa B. Hrovata, posebno napravljenom za ovu prigodu, dogodit će se nekako u isto vrijeme kada će i Talijani nakon dugoga vremena, desetljeća sigurno, a možda i stoljeća, vidjeti Molierea na pozornici u režiji slavnoga Luce Ronconija.

Dok smo možda i dvojili kojim komadom obilježiti poštovanja vrijednu okruglu obljetnicu, oko odabira redatelja dvojbi već nije bilo. Ivicu Boban kvalificirale su najmanje tri ključne odlike. Riječ je o redateljici uvijek spremnoj na stvaralačku pustolovinu, najvećoj našoj praktičnoj poznavateljici pa i promicateljici komedije dell'arte te osobi koja je, iako posljednjih godina u pravilu suradnica uglednih institucija, zapravo uvijek ostala voditeljicom na sve spremne, po definiciji izvaninstitucionalne, glumačke družine.
Stavljanje na repertoar u Hrvatskoj poptuno nepoznata, a u domovini nedovoljno cijenjena, komada samo je po sebi rizičan pa dakle i pustolovan potez.. Bez poznavanja pak komedije dell' arte nemoguće je razumjeti Goldonija, ali i Molierea. A biti u duši trajno histrionom, znači dijeliti iste one treptaje ljepote i rugobe od kojih su se sastojali životni algoritmi obojice velikana.

U svojoj dramaturškoj obradi, redateljica nije ničim narušavala ni temeljnu priču, ni strukturu Goldonijeva Molierea. Dodavanjem ulomaka Mizantropa, Tartuffea i Don Juana u klasičnim prijevodima Vladimira Gerića, Radovana Ivšića i Slavka Ježića, tek su uravnotežene obje sadržajne potke komada, ona izmaštana ljubavna i ona stvarna društvena. A bez potonje, koja govoreći o Moliereovoj borbi za dopuštenje igranja Tartuffea govori i o vječitoj umjetnikovoj borbi za slobodu iskaza, nema ni pravoga suvremenog razumijevanja.
Goldonijeva dokazana blagost i pomirljivost nisu iznevjerene, a Moliere je zadobio svoju ljudsku i stvaralačku punoću. Jer, Ivica Boban jednostavno razumije i voli podjednako obojicu slavnih prethodnika. A s njom i svi mi.

Mladen Martić