O GOLDONIJEVU “MOLIEREU”

Carlo GoldoniS Moliereom, Goldoni se vraća dramskome stvaralaštvu nakon 1750. godine, „annus mirabilis“, u kojoj je nakon kratkog razdoblja odmora napisao šesnaest novih komedija. Možda umoran od realističke proze i zapleta iz gradjanske svakodnevice svoga „tour de force“, Goldoni se okušava u klasičnoj formi od pet činova i u stihu od četrnaest slogova, koji je – u talijanskom – najsličniji aleksandrincu velikih Moliereovih komedija i Corneilleovih i Racineovih tragedija. I koji će se – zanimljivo – ponovno pojaviti u dvama drugim djelima koja posvećuje svojim „kolegama“ književnicima i dramatičarima: u Terenciju i Torquatu Tassu. U njegovom konkretnom praktičnom duhu, sve se slaže: Moliere je ponajprije namijenjen publici u Torinu, gdje je najjači francuski utjecaj i navika na zvučni aleksandrinac; bijeg od velikoga napora od šesnaest komedija dovodi ga do portreta autora koji mu nudi mogućnost u velikoj mjeri autobiografske lamentacije ili prosvjeda, kao da želi Moliereom u borbi za Tartuffea i vlastitu „privacy“, podsjetiti na svoje osobne profesionalne neprilike…

 

Ishod, bez obzira na trenutni uspjeh, ne izgleda nam danas izuzetnim: stih koji Goldoni ovdje prvi put upotrebljava, usprkos osobitoj zanatskoj vještini, ipak mu je pomalo stran i nedostatno spontan, tako da to rezultira time da je Moliere jedno od onih djela koja se čine boljima na stranom jeziku, gdje prevoditelj – kao, u ovome slučaju moj prijatelj Boris Hrovat – može dijalogu i situacijama vratiti prirodnost i „običnost“ koju u talijanskom ne posjeduju. Ali sam tematski izbor, koji bi mogao biti uvod u diskurs visokoga stila o situaciji dramskoga autora, koji mora braniti svoje nadahnuće i svoj angažman od licemjerja i društvenih konvencija, koncentrira se ipak na tkivo svakidašnjeg života koje najviše odgovara Goldonijevom duhu i interesima.

MolierePojavljuje se Moliereov portret, ne toliko velikoga autora koji brani svoju slobodu i svoje stajalište, već – obična, svakidašnjeg čovjeka; polemika, u širem smislu politička, u koju je uključen, u prvom redu se prikazuje kroz opis društva u kojem se dogadja, od plemstva do glumaca; pa i ovdje, najjača je pozornost usmjerena na pojedinost, psihološku notu, kratak portret pojedinih likova, koji svoj vrhunac doseže u lijepim prizorima koji prikazuju teškoće jedne kazališne premijere. U sjećanje čitatelja možda je najsnažnije utisnut satirični lik Pirlona, ismijanog lažnog pobožnjaka, kojim
  se Goldoni hvali i u svojim „Sjećanjima“, tvrdeći da je stvorio lik koji je još više Tartuffe od Moliereova Tartuffea: iako, kao što razborito žuri nadodati, da se izbjegnu nesporazumi – problem licemjera u Italiji tog vremena više ne postoji. Tvrdnja poprilično optimistična i ne baš dalekovidna, ako pogledamo oko sebe u današnje doba. No, Goldoni je bio takav: oprezan, i pomirljiv. Umrijet će s osamdesetšest godina, nakon života bez ikakvih nevolja sa želudcem ili jetrom, dok je Moliere otišao s pedesetjednom, nakon stresne egzistencije „hipohondra“, kako su ga neizostavno opisali njegovi neprijatelji.

 

Vrlo goldonijanski, rekao bih, komedija završava svadbom Molierea s Isabellom, prigodnom majčinom suparnicom. Malo „istezanje“ kronologije (Moliere je u trenutku „Tartuffeova“ trijumfa bio već neko vrijeme u braku), koje takodjer ispunjava Goldonijevu potrebu da sretno poravna račune: spajaju se politika i ljubav, u svijetu aleksandrinaca koji, čini se, želi biti najbolji od svih mogućih svjetova.

 

Luigi Lunari

 

Prijevod s talijanskog: Boris B. Hrovat

 

Luigi Lunari, rodjeni Milanez, kako sam kaže, „oduvijek“ živi u svom gradu. Diplomirao je pravo, studirao kompoziciju i dirigiranje. Teatrom se bavi na različite načine, posvećujući se sveučilišnoj nastavi, esejistici, kritici. Više od 20 godina (1961-1982) suradjivao je s Grassijem i Strehlerom u „Piccolo Teatru“; to iskustvo nadahnulo ga je za „kazališni roman Maestro i drugi, objavljen 1991. Uspješan je autor komedija, od kojih su gotovo sve nadahnute talijanskom društvenom realnošću.

Njegova najnovija komedija – „Trojica nas ljuljački“ prevedena je na više od 20 jezika (medju njima i na hrvatski, B. B. Hrovat), te se izvodi u cijelome svijetu (Rusija, SAD, Švedska, Portugal, Australija, itd.)

Za izdavača Rizzolija prevodi sabrana Moliereova djela, te je urednik svih izdanja Goldonija u toj uglednoj izdavačkoj kući. Njegovi teatrološki eseji posvećeni su ponajprije Goldoniju, Moliereu i Brechtu. Smatra se jednim od najvažnijih suvremenih poznavatelja Goldonija u Italiji. Tekst o Goldonijevoj komediji Moliere napisao je posebno za HNK u Varaždinu.

B.H.