kako je nastao Orašar

Čajkovski 1868.Libreto svojeg posljednjeg baleta Orašar Petar Iljič Čajkovski sastavio je sam prema noveli Ernesta Theodora Amadeusa Hoffmanna. Prije nego je započeo skladati djelo, napustio je svoj posjed na Klinu, i odazvao se pozivima za dirigiranje vlastitih djela u Americi. U ožujku 1891. otputovao je preko Berlina u Pariz, i tijekom putovanja pisao: Najbitnije je da što prije zgotovim balet. Boraveći u Parizu, gdje je također ravnao izvedbama svojih skladbi, upoznao je jedan instrument, prozvan po svojem izumitelju celesta. Očaran njegovim zvukom, odmah ga je želio upotrijebiti u svojoj sljedećoj partituri i  svojem je izdavaču Jurgensonu napisao neka odmah kupi jednu celestu po cijeni od 1000 maraka, i neka je ne pokazuje nikome, bojeći se da bi je mogli otkriti Rimski-Korsakov ili Glazunov i upotrijebiti prije njega taj neuobičajeni efekt.

(Često spominjana tvrdnja da je Čajkovski prvi od svih skladatelja upotrijebio celestu u svojem baletu Orašar netočna je: danas  nepoznati Widor rabio ju je u svom baletu La Korrigane 12 godina ranije).

Ali nije samo boravak u Parizu bio značajan za balet; putujući zapadnom Europom o svojem je baletu razgovarao s Petipaom i direktorima Kraljevskog kazališta. Veliki znalac Petipa odmah je prepoznao sve mogućnosti koje bi libreto pružio njegovoj koreografiji, te  predao Čajkovskome skicu još nužnih glazbenih ulomaka. Iz tog zajedničkog rada, koji je Petipa zbog bolesti morao prekinuti (koreografiju praizvedbe preuzeo je njegov asistent Lev Ivanov), izrastao je balet koji nas svojim sadržajem premiješta u čarobni svijet djetinjstva. Prije podizanja zastora, čuje se nježna minijaturna uvertira, koja svijetlom orkestracijom (bez čela i basa) stvara pravi uvod za prvu scenu – svečano dekorirani dnevni boravak gradonačelnika jednoga njemačkoga grada početkom 19. stoljeća. Ipak je praizvedba 18. prosinca 1892. u Petrogradu završila neuspjehom (iste je večeri premijerno izvedena i opera Jolanta Čajkovskoga). Suvremenici nisu prepoznali glazbeni značaj djela, obilježen karakterističnim elementima glazbene groteske i satiričnim opisom karaktera.

Majstor je napisao prijatelju: Opera je prijateljski primljena, ali balet nije. Iskreno govoreći, bio je pomalo dosadan unatoč raskošnoj inscenaciji. Novine su me kao i uvijek slistile. Kritike su teško povrijedile senzibilnog umjetnika, koji je želio u svojim poznim godinama pobjeći u svijet bajki. Upravo građa za njegove posljednje balete, Trnoružicu i Orašara, uzdiže djetinjstvo i ranu mladost na uzvišeno mjesto, što je uobičajeno za one koji se tog razdoblja svojeg života sječaju. Progonjen od demona vlastitog života, Čajkovski je osjetio neodoljivu potrebu za bijegom u čarobni svijet djetinjstva, onakav kakav su ga predočavale bajke Perraulta i Hoffmanna. U tim je baletima napisao svoju najveseliju i najsvijetliju glazbu. Čak i onda, kad tijek radnje postaje zastrašujući, u pozadini se uvijek osjeća svjetlost i nada da patnja neće dugo trajati. Da uzrok neuspjeha praizvedbe možemo pripisati ponajviše inscenaciji, potvrđuje i činjenica da je Orašar suita (op. 71) izvedena 7. ožujka 1892. bila slavljena. Skladatelj je u nju uvrstio osam točaka baletne glazbe, od kojih se čak pet moralo ponoviti.

Balet je inspiriran poznatom pripovijetkom Der Nussknacker und der Mausekönig / Orašar i Kralj miševa Ernesta Theodora Amadeusa Hoffmanna, objavljenom 1889. u verziji Alexandrea Dumasa, sina. U originalu se radi o bajci izrazito mračnih implikacija, u kojoj se miješaju dječje predodžbe s tamnom stranom podsvijesti. Klarinom snu-želji o grotesknoj igrački i njezinoj preobrazbi u princa koji će je voljeti i povesti sa sobom, suprostavljaju se strašne more uzrokovane djeci zastrašujućim podzemnim svijetom. Svi su likovi dvojakog značenja počevši od Drosselmeyera (rafiniranog rođaka doktora Coppeliusa, jedne druge Hoffmannove kreacije), istodobno ludog za djecom i opskurnom magijom. On je gotovo portret samog pjesnika, iako ponešto groteskno izobličen; tajnovit čovjek, nesvakidašnji, koji katkad izrezuje od papira neobična lica, oblači se kao marioneta i zna pričati čudnovate, zastrašujuće priče.

Posljednji od njegova tri velika cjelovečernja baleta, godinu prije smrti, kao da je svojom naivnošću i jednostavnošću vratio skladatelja s praga bespovratnog odlaska u sretno djetinjstvo i svijet bajki, bezbrižnosti i dječjeg veselja. Šarm i svježina njegove glazbe i danas, više od sto godina nakon nastanka ne blijedi, i  poznati glazbeni romantičar jednako plijeni pozornost kazališne i koncertne publike.

Elizabeta Kumer